Za studente
Studij na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik podijeljen je u pet područja teologije:
- ➣ Stari zavjet
- ➣ Novi zavjet
- ➣ Povijest Crkve i teologije
- ➣ Sustavna teologija
- ➣ Praktična teologija
Stari zavjet
Cilj studija Staroga zavjeta jest osposobiti studente da tekstove Staroga zavjeta čitaju u hebrejskom izvorniku te da ih uz pomoć dostupnih suvremenih znanstvenih metoda, odnosno koristeći stručnu literaturu, samostalno tumače uviđajući tako njihovo značenje za teologiju, Crkvu i svakodnevni vjernički život.
U skladu s ovim ciljevima, studenti već na prvim godinama studija intenzivno uče biblijski hebrejski jezik, bez kojega je nemoguć kvalitetan studij starozavjetnih tekstova.
Osobita pažnja u području studija Staroga zavjeta posvećuje se pitanjima nastanka pojedinih starozavjetnih spisa te formiranja starozavjetnog kanona. Studente se uvodi u egzegetske metode i hermeneutiku, te se one primjenjuju u egzegezi starozavjetnih tekstova. Upoznaje ih se također s osnovnim pojmovima i temama biblijske teologije Staroga zavjeta.
Budući da dijelovi hebrejske Biblije nastaju kao dio kulturnog naslijeđa starog Izraela, u studij Staroga zavjeta uključeno je i proučavanje povijesti Izraela (povijest židovske drevne literature, religije, institucija drevnog židovstva). Nadalje, budući da je za razumijevanje povijesti Izraela nužno poznavati i njegovo kulturno-religiozno okruženje, studij Starog zavjeta proteže se i na problematiku veza povijesti drevnog Izraela s religioznom, socijalnom i političkom povijesti staroga Orijenta. Pritom je od osobite važnosti upoznavanje studenata s relevantnim egipatskim, ugaritskim, akadskim, aramejskim te grčkim literarnim vrelima (u prijevodu na neki od svjetskih jezika), kao i arheološkim te ikonografskim nalazima.
Novi zavjet
Cilj studija Novog zavjeta jest osposobiti studente da tekstove Novog zavjeta čitaju u grčkom izvorniku te da ih, koristeći se znanstvenim metodama i uz stručnu literaturu, samostalno tumače uviđajaći tako njihovo značenje za teologiju i život Crkve, kao i za svakodnevni vjernički život.
U skladu s ovim ciljevima, već na prvim godinama studija studenti intenzivno uče biblijski grčki jezik, koji je uvjet za kvalitetan studij Novog zavjeta.
Osobita pažnja u području studija Novog zavjeta posvećena je pitanjima nastanka pojedinih novozavjetnih spisa te novozavjetnog kanona.
Studente se uvodi u egzegetske metode i hermeneutiku, te se one primjenjuju u egzegezi novozavjetnih tekstova. Upoznaje ih se također s osnovnim pojmovima i temama biblijske teologije Novog zavjeta.
Budući da tekstovi Novog zavjeta nastaju u kontekstu prakršćanstva, značajna pažnja u okviru studija Novog zavjeta pridaje se i povijesti prakršćanstva. Nadalje, budući da prakršćanstvo nastaje u kontekstu kulturno-religioznog okruženja svog vremena, studij Novog zavjeta obuhvaća i studij religijske, socijalne i političke povijesti helenizma, te osobito kasnog židovstva. Od osobite je važnosti upoznavanje studenata sa, za ovu problematiku, relevantnim helenističko-rimskim te kasnožidovskim literarnim vrelima (u prijevodu na neki od svjetskih jezika).
Povijest crkve i teologije
Cilj studija Povijesti Crkve jest upoznati studente s glavnim tijekovima dvotisućljetne povijesti Crkve i kršćanstva. U skladu s ovom nakanom studente se upoznaje s osnovnim vrelima crkvene povijesti (literarnim, arheološkim i spomeničkim), uvodi ih se i u opće metode povijesne znanosti te ih se tako potiče na samostalno vrednovanje i kritiku tijekova povijesti crkve i kršćanstva, kao i njihovog značenja za život Crkve i kršćanstva danas.
Studij crkvene povijesti nastoji obuhvatiti širok spektar pitanja iz života Crkve kroz povijest: povijest teologije i ideja, povijest konfesija (denominacija), povijest oblika pobožnosti i mentaliteta, povijest crkvenih institucija te uloge kršćanske Crkve u društvu, kao i povijest crkvene umjetnosti i arhitekture.
Radi bolje organizacije studija, studij Povijesti crkve slijedi osnovnu podjelu na razdoblja uobičajenu u povijesnoj znanosti uopće: razdoblje staroga vijeka (Crkve u starom vijeku), razdoblje srednjega vijeka (Crkve u srednjem vijeku), razdoblje reformacije, te novovjekovnu i noviju crkvenu povijest.
Ovoj kronološkoj podjeli pridodaje se, a s njom se i na različite načine može kombinirati, tematska podjela povijesti Crkve na opću povijest Crkve, povijest teologije (dogmi), povijest kršćanske umjetnosti i graditeljstva, teritorijalna (nacionalna) povijest Crkve, povijest pojedinih konfesija, odnosno denominacija…
Sustavna teologija
Cilj studija sustavne teologije jest osposobiti studente za kritičko preispitivanje vjernosti naviještanja nauka i cjelokupne tradicije kršćanske Crkve (crkava) poruci Svetoga Pisma, kao i relevantnosti njenog nauka za suvremenoga čovjeka i svijet.
U skladu s ovim ciljevima studij sustavne teologije osobitu pažnju obraća sljedećim tematskim područjima:
Ponajprije to je upoznavanje studenata sa sadržajem kršćanske vjere, odnosno osposobljavanje studenata za sustavno izlaganje, argumentiranje i kritičko preispitivanje sadržaja kršćanskoga/ crkvenoga nauka.
Budući da bitnu dimenziju kršćanske vjere predstavlja kršćansko življenje, u okviru studija sustavne teologije studenti dobivaju uvid u osnovne probleme i pitanja vezana uz tematiku kršćanski motiviranog djelovanja.
Kako kršćanska vjera i praksa ne mogu egzistirati i odgovarati svojoj zadaći izdvojeno i bez suodnosa s mnogovrsnim nazorima suvremenog svijeta, u okviru studija sustavne teologije studenti se osposobljuju za dijalog s filozofijom, kulturom, znanošću i religijama.
Nadalje, zadatak je studija sustavne teologije upoznati studente sa složenom problematikom kršćanske misije, odnosno evangelizacije, kako u prošlosti tako i danas. Tu su, prije svega, pitanja međukonfesionalnog, međureligijskog i međukulturnog dijaloga, problemi kao što su kolonijalizam i neokolonijalizam, prozelitizam…
Konačno, cilj studija sustavne teologije jest upoznati studente s različitim kršćanskim crkvama i tradicijama, s bogatstvom i mnogovrsnošću kršćanskih oblika života i pobožnosti, s poviješću i rezultatima ekumenskog dijaloga – a sve u cilju odgoja za kreiranje respektibalnoga stava prema identitetu kršćana u različitim kulturnopovijesnim kontekstima.
Kako bi dao odgovore na ovaj široki spektar pitanja, studij sustavne teologije podijeljen je na veći broj disciplina, kao što su: dogmatika, etika, filozofija, znanost o religijama (povijest religija i filozofija religije), misiologija i ekumenska teologija.
Praktična teologija
Cilj studija praktične teologije jest pokazati u kojoj se mjeri kršćanski nauk primjereno postavlja prema suvremenom čovjeku u njegovoj konkretnoj situaciji te koliko taj nauk nalazi svoj djelotvoran izričaj, kako u svakodnevnom životu kršćanskih crkava, tako i na području javnoga crkvenoga djelovanja. Istodobno, studij praktične teologije nastoji studente teorijski i metodološki opremiti za kompetentno savladavanje budućih zadataka u području praktičnog djelovanja Crkve.
U skladu s ovim ciljevima, studij praktične teologije osobitu pažnju obraća sljedećim područjima praktičnog djelovanja Crkve:
Polazeći od reformacijskoj teologiji i praksi specifičnoga visokog vrednovanja naviještanja Riječi u vidu propovijedanja, studente teologije intenzivno se osposobljava za propovijedanje. Upoznaje ih se s osnovnim homiletičkim načelima, modelima propovjedničke prakse u Bibliji, kroz povijest Crkve sve do suvremenih modela, te ih se potiče da stečena znanja integriraju u vlastiti propovjednički koncept.
Studente se također upoznaje s ulogom liturgije u životu Crkve. Uvodi ih se u pojam bogoslužja u njegovoj teološkoj i antropološkoj dimenziji, te ih se upoznaje s različitim oblicima kršćanskog bogoslužja kroz povijest. Potiče ih se na kritičko vrednovanje različitih liturgijskih modela, te na vlastiti doprinos liturgijskim izazovima suvremene Crkve.
Studij praktične teologije upoznaje studente i s osnovnim pitanjima katehetike: s osnovama opće i religijske pedagogije, metodike i didaktike, s različitim katehetskim konceptima. Studente se pritom osposobljava i potiče na integraciju stečenog znanja u vlastitu katehetsku praksu.
Studij praktične teologije pažnju pridaje i izobrazbi dušobrižnika. Studente se upoznaje s temeljnim zadacima kršćanske dušobrižničke prakse, kako unutar zajednice vjernika, tako i u širim društvenim okvirima, te s oblicima dušobrižničke prakse kroz povijest Crkve. Pritom ih se osposobljava i potiče na integraciju stečenog znanja u cilju izgradnje vlastitog dušobrižničkoga odgovornog identiteta.
Studenti se također upoznaju s temeljnim pitanjima društvenog angažmana Crkve: problematikom društvenog angažmana Crkve kroz povijest kao i danas (vjerska sloboda, diskriminacija, mir, rat, obitelj, pravda–nepravda, siromaštvo, solidarnost …), posebice pak s razumijevanjem ove problematike kod crkava reformacijske baštine. Potiče ih se na kritičku refleksiju o društvenom angažmanu Crkve u povijesti i sadašnjosti, te na vlastiti doprinos izgradnji društveno kompetentne Crkve.
Studij praktične teologije, konačno, pažnju pridaje i izobrazbi studenata za zadatak pastirske službe. Studente se upoznaje s temeljnim pitanjima iz područja pastorala zajednice: uloga župnika/pastora, vodstvo zajednica, modeli crkve, crkvene strukture, pastoralno planiranje, suradnja i suodgovornost, zajednice budućnosti… Potiče ih se da stečeno znanje integriraju u vlastiti doprinos izgradnji Crkve budućnosti, bilo u ulozi budućih župnika/pastora, bilo u drugim vidovima teološko-praktičnoga angažmana u Crkvi.
Radi uspješnog savladavanja ovih zadataka studij praktične teologije dijeli se u sljedeće discipline: homiletika, liturgika, katehetika, dušobrižništvo, socijalni nauk Crkve, te pastoral zajednice. Ovome se mogu pridružiti i druge teme važne za suvremeni život Crkve: odnos Crkve i države, Crkva i sredstva društvenog priopćavanja, kršćanska publicistika, i sl.
Pored ovih pet glavnih područja, studij teologije obuhvaća i niz pojedinačnih predmeta važnih za teološku izobrazbu i izgradnju.
To su ponajprije tri klasična jezika: hebrejski, grčki i latinski, koji predstavljaju uvjet za studij biblijskih (Stari zavjet i Novi zavjet) i povijesnih predmeta (Povijest Crkve i teologije), kao i za studij sustavne teologije.
Nadalje, to je studij stranih jezika (ponajprije engleskog, a prema mogućnostima i njemačkoga), bez kojih nije moguće bavljenje teologijom.
Uvjet za studij, kao i za bavljenje znanstvenim radom uopće, predstavlja metodologija znanstvenog rada.
Budući pak da je teologija u velikoj mjeri upućena na suradnju s drugim znanostima, kako s humanističkim, tako i s društvenim, u studij teologije uključuje se i niz predmeta interdisciplinarnog karaktera, a po mogućnosti u suradnji s drugim učilištima čime se otklanja i najmanja mogućnost eventualne samoizolacije i idelogizacije.