Dragi kolege nastavnici i suradnici Centra, dragi studenti,
Ovih dana nas je zatekla vijest o smrti profesora emeritusa Vitomira Belaja, hrvatskog etnologa poznatog u međunarodnoj znanstvenoj javnosti. No, ovaj stručnjak koji je, kao što to reče tekst u Jutarnjem listu, ‘najbolje poznavao hrvatske mitove’, iznimno je važan i u povijesti našeg Centra.
Ponekad nas u životu zapadnu zadaci o kojima nismo ni sanjali, od kojih bismo se najradije nekako ‘izvukli’. Tako je, eto, i Vitomira Belaja, redovitog profesora etnologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ‘zapalo’ da u jednom periodu bude i dekanom Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik, prethodnika današnjeg istoimenog Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju. Bilo je to 1999., nakon smrti dotadašnjih dekana i prodekana, dr. Vladimira Deutscha i dr. Josipa Horaka. Neću ovdje ulaziti u detalje turbulentnog dijela povijesti naše ustanove koji su doveli do toga da se u tom trenutku na raspolaganju nije našao niti jedan protestantski doktor teologije koji bi preuzeo teret brige o jednoj teološkoj ustanovi koja je već gotovo zamrla, a ni ulaziti u složena pitanja o tome tko je bio odgovoran za egzodus brojnih hrvatskih protestantskih teologa u inozemstvo. Jesu li to bile institucije bivše ili sadašnje države, jesu li to bile same protestantske crkve, ili pak neki njihovi čelni ljudi. Neću o tome, jer se ni profesor Belaj u tom presudnom trenutku nije bavio traženjem krivaca. Kao evangelik te kao respektabilan član akademske zajednice, on je svoj poziv, svoju vjerničku i akademsku dužnost, vidio u tome da pronađe izlaz iz teške i gotovo nemoguće situacije. Uspio je od nadležnog ministarstva dobiti Dopusnicu za izvođenje sveučilišnog studija, a uz pomoć nekolicine nastavnika te kolega s drugih teoloških učilišta (KBF, Biblijski institut), uspostaviti i minimalnu dinamiku nastave.
Belaja sam upoznala 2003. godine kada sam se, svega nekoliko tjedana nakon završetka doktorata na Sveučilištu u Heidelbergu vratila u Hrvatsku. Sreli smo se na zagrebačkom Kaptolu. Bilo mu je tada 66 godina i rekao mi je da je umoran, ali i sretan što sam se ‘pojavila’ te što se za moj angažman pronašla financijska potpora od strane crkava osnivača Fakulteta (točnije iz baptističkih izvora).
Ubrzo sam preuzela dužnost prodekanice Fakulteta, a time i zahtjevan posao obnove ustanove te usklađivanja studijskih programa sa smjernicama Bolonjskog procesa. Belaja sam gledala rasteretiti od svega što nije bilo nužno, ali iznimno sam poštovala njegovo dugogodišnje akademsko iskustvo i životnu mudrost. O svemu bih ga redovito informirala te s njime u razgovoru odvagivala predstojeće korake. Ostao je naš dekan, a time i svojevrsni most prema Sveučilištu tijekom cijelog procesa naše integracije u Sveučilište u Zagrebu.
Osobe poput profesora Belaja volim nazivati ‘suputnicima druge milje’. Jer Belaj je za mene jedan od onih koji su poslušali evanđeosku uputu koja nam kazuje: Primora li te tko da ideš s njim jednu milju daleko, idi s njim dvije! (Mt 5, 41). On, koji je i sam prošao trnovit životni put te u ratnim strahotama ostao bez roditelja još u ranom djetinjstvu, znao je da se iza ovih evanđeoskih redaka krije poruka o tome da kada te netko tako moli ili čak prisiljava da s njim putuješ, ne radi to tek tako, već da za to postoje pravi razlozi. Da mu je možda teško, da ne poznaje put, da se boji, da je možda u nekoj nevolji za koju ćeš tek putem saznati ili čak pravoj opasnosti.
I tako se Vitomir Belaj, kojega je dužnost vodstva Fakulteta zapala možda i na prepad, nije prvom prilikom izmaknuo. Ostao je s nama sve dok nismo stigli na ‘sigurni teritorij’ tj. do integracije naše ustanove na Sveučilište u Zagrebu.
Samo zbog takvih ljudi, ljudi koji su se, umjesto da se izmaknu, na ovaj ili onaj način spremni založiti za zajedničko dobro, imamo ono što uistinu vrijedi. U našim osobnim povijestima, u našim vjerskim sredinama i u našem društvu.
Voditeljica Centra,
izv. prof. dr. sc. Lidija Matošević