Od katoličkog učenjaka do reformatora
Balthasar Hubmaier (oko 1480. – 10. ožujka 1528.) rodio se u Friedbergu kraj Augsburga i rano je obrazovanje vjerojatno stekao u rodnome kraju i na latinskoj školi u Augsburgu. O Uskrsu 1503. upisao se na Sveučilište u Freiburgu, gdje je snažan utjecaj na njega izvršio Johannes Eck. Zbog skromnih prilika neko je vrijeme podučavao djecu u Schaffhausenu, ali se vratio u Freiburg, gdje je zaređen za svećenika te naposljetku slijedio Ecka u Ingolstadt, gdje je stekao doktorat teologije i 1515. vršio dužnost prorektora. Godine 1516. imenovan je propovjednikom i kapelanom pri staroj katedrali u Regensburgu. Ondje je sudjelovao u burnim zbivanjima oko protjerivanja Židova, rušenja sinagoge i podizanja kapele „Zur schönen Maria“. Kao prvi kapelan bilježio je „čudesa“ koja su se ondje pripovijedala, ali istodobno upozoravao na zloporabe koje je poticala masovna pobožnost.
Nesigurnost položaja i napetosti u gradu naveli su ga da prihvati župničko mjesto u Waldshutu na Rajni. U proljeće 1521. ondje je započeo sa službom, još uvijek kao predani katolički svećenik; uredno je čuvao crkvene običaje i brzo stekao povjerenje zajednice. No već je 1522. pozorno čitao Luthera, dopisivao se s reformacijskim krugovima i intenzivno proučavao Pavla. Nakratko prihvaća poziv natrag u Regensburg, ali se, čim su se pojavile sumnje u njegovu pravovjernost, vraća u Waldshut, gdje mu je župa ostala otvorena. Od 1523. promjena više nije bila samo unutarnja: na listopadskim vjerskim razgovorima u Zürichu javno se, oslanjajući se na Sveto pismo, izjasnio protiv misne žrtve i štovanja slika. U Waldshutu je zatim uveo bogoslužje na njemačkom, ukinuo obvezni post i celibat, a uskoro se i oženio. Sada je već bilo jasno da naginje švicarskoj reformaciji.
Put prema anabaptizmu i sukob sa Zwinglijem
Upravo su se u Zürichu, međutim, već lomila koplja po pitanju krštenja. Zwinglijevi radikalniji suradnici – Conrad Grebel, Felix Manz, Georg Blaurock i Wilhelm Reublin – tražili su razlaz s „bezbožnima“ i krštenje na temelju pouke i vjere umjesto krštenja djece. Hubmaier se isprva kolebao, ali su se u siječnju 1525. rasprave o krštenju dodatno zaoštrile pristizanjem prvih anabaptista. Tako je već 2. veljače Hubmaier javno pozvao na raspravu nudeći dokaz da se krštenje dojenčadi ne može temeljiti na Pismu. Disputacija mu nije dopuštena, no on je nastavio provoditi promjene uklanjanjem oltara i uspostavljanjem Večere Gospodnje po uzoru na apostole. O Uskrsu je primio krštenje od Wilhelma Reublina, nakon čega je pokrstio mnoge druge, čime se otvoreno priklonio anabaptizmu. Zwingli, koji je odlučno branio krštenje djece, reagirao je kritičkim spisom, na koji je Hubmaier uzvratio klasičnom obranom krštenja vjernika prema kojoj voda ne ispire grijeh, nego je krštenje znak vjere i obveza novog života, istaknuvši kako Sveto pismo ne poznaje primjer krštenja dojenčadi. Njegovi su argumenti jasni, sustavni i teološki utemeljeni na uvjerenju da crkvena praksa mora slijediti Riječ.
U to vrijeme izbija Seljački rat i pristižu optužbe protiv Hubmaiera da potiče pobunu i otpor prema habsburškoj vlasti. On je pak u više navrata svjedočio da vlast treba poštovati jer je od Boga, da poreze, desetine i dažbine valja plaćati bez prigovora te da je jedini pravi cilj Waldshuta ostvariti slobodu evanđeoske propovijedi. No vlastima su anabaptističko gibanje, seljačku pobunu i Waldshut stavili u isti okvir: seljaci su poraženi, a grad je prisiljen na pokornost. Hubmaier je pobjegao u Zürich, gdje ga nisu izručili središnjim vlastima, ali su ga zatočili, zahtijevajući odreknuće. Pod pritiskom svjetovnih i crkvenih vlasti naposljetku je 1526. formalno popušta, uz znatnu grižnju savjesti, moleći Boga da ga, ako je posrnuo iz straha, ponovno podigne u istini. Preko Konstanza i Augsburga odlazi u Moravsku, gdje je Nikolsburg, današnji Mikulov, prolazio kroz kratko razdoblje procvata anabaptizma pod zaštitom Leonharda od Liechtensteina, a Hubmaierov dolazak pridonio je tome da se u grad i okolicu slijevale skupine iz čitave južne Njemačke. U Nikolsburgu je po nalogu njegova gospodara osnovana i tiskara, gdje je Hubmaier uz njegovu financijsku potporu tiskao svoja djela. Ovo je i njegovo najplodnije razdoblje u izdavanju teoloških i programatskih spisa: u tek nešto više od godine dana objavio je niz knjiga i knjižica pastoralnog, dogmatskog i praktičnog sadržaja, u kojima se iskristaliziralo nekoliko glavnih tema njegove teologije.
Nikolsburg – vrhunac djelovanja i teološka zrelost
Prva je i najvažnija krštenje vjernika, u kojemu je Hubmaier dosljedno primijenio novozavjetni obrazac pouke, vjere, zavjeta i krštenja uranjanjem kao izvanjskog znaka unutarnjeg obraćenja. Pritom je ustrajao na tome da krštenje ne ispire grijeh i ne djeluje po sebi, nego je bogoslužni čin kojim zajednica priznaje vjeru krštenika i on se obvezuje na poslušnost Kristu. Druga je tema Večera Gospodnja, gdje zauzima stajalište da kruh i vino upućuju na Kristovu prisutnost u vjeri i sjećanju, a sama je zajednica stola čin bratoljublja, ispita savjesti, pomirenja i zavjeta. Treća je tema crkvena stega: zajednica se čuva opomenom u četiri oka, pred svjedocima i konačno pred Crkvom, a uporni se grijeh sankcionira isključenjem, i to ne radi osvete, nego radi dobra grešnika i čistoće zajednice. Četvrta tema jest sloboda volje. Za Hubmaiera spasenje uključuje novi život i stvarnu odgovornost: polovične istine koje uspavljuju ( da vjera sama spašava bez pokretanja volje i da čovjek nema slobodne volje pa se sve pripisuje Bogu) ustvari potiču neodgovornost. Zakon budi spoznaju, a Evanđelje daje snagu da se dobro i čini: čovjek nije lutka, nego odgovoran suputnik milosti. Peta tema, najspornija među anabaptistima, odnosi se na vlast i „mač“. Hubmaier smatra da je vlast nužna i od Boga dana radi suzbijanja zla: pobuna nije put, ali se kršćanin smije zakonito suprotstaviti tiraniji. Po tome je Hubmaier izvan glavne anabaptističke struje nenasilja, no razmotrimo li njegovu argumentacija, postaje jasno da odbacuje privatno nasilje i osvetu te da govori o službi reda, a ne o kršćanskoj agresiji.
U Nikolsburgu se istodobno otvara sukob s Hansom Hutom, karizmatičnim propovjednikom apokaliptične orijentacije koji je zastupao strogi pacifizam. Razvija se žestoka polemika, u kojoj Hubmaier nastoji obraniti umjerenost i odbiti apokaliptično huškanje, pri čemu stječe i prijatelje i protivnike. Moravsko plemstvo mu je naklonjeno, no što se tiče sigurnosti, vremena su se promijenila.
Uhićenje, mučeništvo i nasljeđe
Nakon Mohačke bitke Ferdinand I. je preuzeo naslove i nadležnosti nad ugarsko-češkim zemljama. Tolerancija prema različitim vjeroispovijestima, kakva je nekoliko godina prije bila moguća u Moravskoj, naglo je okopnjela, a Liechtenstein nije uspio spriječiti uhićenje Hubmaiera i njegove supruge, koji su najprije zatočeni u Beču, a zatim u dvorcu Kreuzenstein. Ondje je, izmučen bolešću i bez knjiga, zatražio razgovor s Johannesom Faberom, nekadašnjim prijateljem sa studija, a sada protivnikom. S dvojicom učenih pratitelja Faber je proveo s Hubmaierom višednevne razgovore o Pismu i predaji, krštenju, euharistiji, Mariji, slobodi volje i posljednjim stvarima. Nakon toga Hubmaier je kralju predao svoju vjeroispovijest u 27 članaka, od kojih je većina bila napisana u obliku za koji je smatrao da bi ga svaki kršćanin mogao potpisati, a za sporne je točke bio spreman čekati odluku općeg sabora. No dvor je tražio bezuvjetno odreknuće te je Hubmaier naposljetku vraćen u Beč, mučen, osuđen i spaljen na lomači 10. ožujka 1528. Tri dana kasnije njegova je supruga utopljena u Dunavu.
Recepcija njegovih spisa i teološke misli bila je, dakako, širokog spektra. Dok su jedni u njemu vidjeli buntovnika, baptistička tradicija slavila ga je kao junaka anabaptizma i mučenika istine. Huteriti su mu prigovarali „mač“, ali su cijenili njegove iskaze u pitanjima krštenja i euharistije. Nije bio „radikal“ ni u društvenom ni u crkvenom smislu u onoj mjeri u kojoj su to njegovi protivnici tvrdili: bio je reformatorski pastir koji je želio da se vjera rađa iz pouke, da se euharistija slavi u savjesti i ljubavi, da se zajednica drži opomenom i mirom, a da se vlast poštuje kao služba reda. Suština njegove pozicije sažeto je izražena u njegovu geslu: Istina je neuništiva. Iako visoko obrazovan teolog humanističkog kova, školovan u najboljim sredinama i vješt u argumentaciji, imao je i osjećaj za čovjeka i njegovu savjest: poznavao je slabost i posrtaj, ali i pokajanje i povratak, i iako nije srljao u mučeništvo, bio je spreman platiti životom za ono što je smatrao evanđeoskom istinom.