Rasprave o krštenju u ranim desetljećima reformacije bile su jedno od ključnih polja sukoba na kojem su se prelamale razlike u razumijevanju Crkve, vjere i društvenog poretka. U tom se kontekstu ističe Balthasar Hubmaier, možda najobrazovaniji i teološki najdosljedniji predstavnik ranog anabaptističkog pokreta. Njegov spis O kršćanskom krštenju vjernika nastaje kao rezultat dugotrajnog promišljanja o biblijskim osnovama običaja krštenja dojenčadi, ali i intenzivne javne polemike i osobne transformacije. U njemu on iznosi sustavnu obranu krštenja odraslih vjernika, ujedno izgrađujući temelj za shvaćanje Crkve kao zajednice slobodno opredijeljenih Kristovih sljedbenika.

Hubmaierovo intelektualno i duhovno formiranje odvijalo se najprije unutar katoličke tradicije, kroz vrhunsku humanističku i teološku izobrazbu. Rani reformacijski poticaji potaknuli su ga da preispita crkvenu praksu, pri čemu se u početku približava švicarskim reformatorima. U Waldshutu, gdje preuzima pastoralnu službu, započinje uvođenje liturgijskih i organizacijskih promjena koje su bile u skladu s općim reformacijskim zahtjevima: propovijedanje na narodnom jeziku, naglašavanje autoriteta Pisma i postupno napuštanje tradicionalnih pobožnih praksi.

Već u tom razdoblju sve jasnije postaje da se teološka pitanja ne mogu rješavati samo napola. Razgovori sa Zwinglijem 1523. pokazali su da i među švicarskim reformatorima postoji spremnost na kritičko preispitivanje krštenja djece. Hubmaier je zapisao da je Zwingli u privatnim razgovorima u to vrijeme bio sklon mišljenju da djecu ne treba krstiti prije pouke u vjeri. To je bilo suglasno Hubmaierovoj početnoj sumnji da se krštenje ne može odvojiti od osobnog razumijevanja evanđelja.

Sudjelovanje na züriškoj raspravi u listopadu 1523. dodatno ga učvršćuje u uvjerenju da se crkvena praksa mora temeljiti isključivo na Pismu. Ondje istupa protiv različitih oblika tadašnjih liturgijskih zloporaba te naglašava da je jedini mjerodavan autoritet Riječ Božja. Ipak, tada još djeluje u okviru švicarske reformacije. U međuvremenu se u Zürichu pojavljuje skupina koja zahtijeva veću dosljednost i jasnije odvajanje Crkve od svjetovne strukture, u kojoj se ističu Conrad Grebel, Felix Manz, Georg Blaurock i Wilhelm Reublin. Oni odbacuju krštenje dojenčadi tvrdeći da praksa krštenja mora slijediti novozavjetni uzor i red: najprije pouka, zatim vjera i tek onda krštenje.

Hubmaieru su njihovi argumenti bili bliski, a uskoro ih i preuzima. Već početkom 1525. godine jasno i nedvosmisleno odbacuje krštenje dojenčadi u svojoj zajednici. U Waldshutu započinje uvoditi praksu krštenja odraslih vjernika, a djecu krsti isključivo na molbu roditelja koji su još bili nesigurni i pod snažnim utjecajem ranije tradicije. Istodobno javno poziva na otvorenu teološku raspravu o ovom pitanju i objavljuje spis O kršćanskom krštenju vjernika, u kojem nudi dokazati da krštenje djece nema biblijsku potporu i poziva na raspravu u kojoj bi ga se moglo uvjeriti u suprotno isključivo na osnovi biblijskih tekstova, što smatra nemogućim.

Potpora građana Waldshuta omogućila mu je da uvede i druge reforme: najprije prevodi misu na njemački, a potom je potpuno ukida; uklanja oltare i uspostavlja oblik slavljenja Gospodnje večere temeljen na novozavjetnom izvještaju. Vrhunac te promjene jest njegovo vlastito krštenje, koje prima od Wilhelma Reublina o Uskrsu 1525. godine. Time Hubmaier više nije samo teoretičar ili simpatizer „švicarske braće“, nego postaje javni predstavnik pokreta koji sebe vidi kao obnovu apostolskog kršćanstva.

Istodobno jača i sukob sa Zwinglijem. Švicarski reformator, koji je nekoć dijelio sumnje oko krštenja dojenčadi, sada brani taj običaj kao nužan element društvenoga poretka. Züriška vlast također smatra krštenje djece ključnim za održavanje jedinstva zajednice, jer ono na neki način funkcionira kao upis u društvenopolitičku strukturu grada. Hubmaier odbija takav pristup. Prema njegovu mišljenju, sakramenti ne pripadaju domeni javnog poretka, nego zajednice vjernika; krštenje je povezano s vjerom, a vjera je osobna, svjesna i nenametljiva. Na taj se način razilaženje između Hubmaiera i Zwinglija više ne može svesti na različita mišljenja, nego poprima oblik dubokog teološkog neslaganja koje zahvaća samu narav Crkve, a dotiče se i svjetovnih vlasti.

Razlika između dvojice reformatora bila je posebno izražena u razumijevanju odnosa znakova i stvarnosti. Zwingli je, braneći krštenje djece, tvrdio da krštenje može biti znak koji prethodi kasnijem ispunjenju u vjeri, slično obrezanju u Starom zavjetu. Hubmaier smatra takvo tumačenje nepovezanim s novozavjetnim razumijevanjem sakramenata. Prema njemu, krštenje ne može biti obećanje buduće vjere, nego isključivo potvrda vjere koja već postoji. On sustavno ističe da se u Pismu krštenje uvijek javlja nakon slušanja propovijedi i prihvaćanja evanđelja. Stoga osoba mora biti poučena, mora razumjeti sadržaj evanđelja i mora svjesno pristati uz Krista te zatražiti krštenje.

Hubmaierova polemika poprima oblik iscrpne teološke argumentacije. On tvrdi da krštenje ne pere grijehe, nego upućuje na Krista koji jedini oslobađa od grijeha. Krštenje nije sredstvo spasenja, nego svjedočanstvo. Nadalje, naglašava da je krštenje obveza na novi život; ta se obveza ne može pripisati djetetu koje o njoj ne može ništa znati, i ne razlikuje dobro od zla. Neprihvatljiv je i argument da se mala djeca krste na osnovi vjere svojih roditelja, jer ne može se znati u kakvu će se osobu dijete s vremenom pretvoriti, a narav djece ne ovisi o roditeljima, nego samo o Božjoj volji. Također odbacuje analogiju između obrezanja i krštenja, jer prvo pripada savezu Izraela, a drugo je vezano uz vjeru u Krista. Kao prikladniju starozavjetnu sliku krštenja navodi priču o Noi i arci, jer simbolički predstavlja Božju zaštitu onih koji u Njega vjeruju.

Spis O kršćanskom krštenju vjernika, nastao kao odgovor na Zwinglijevo djelo o krštenju i „ponovnom krštenju“, predstavlja najcjelovitiji prikaz Hubmaierova učenja. U njemu sintetizira sve glavne elemente svoga stajališta: vjeru kao preduvjet, krštenje kao izvanjski znak unutarnje promjene, razliku između Ivanova krštenja obraćenja ili pokore s jedne strane te krštenja u ime Krista s druge, odvojenost krštenja od prisile i tradicije te poziv na stvaranje zajednica koje žive po novozavjetnome obrascu. Tekst je pisan jasno, sustavno i umjereno, unatoč progonima i osobnom stradanju koje je Hubmaier u to vrijeme trpio. Njegov polemički ton nije usmjeren na diskvalifikaciju protivnika, nego na razjašnjenje vlastitih teoloških stavova, iako se ponekad ne može oduprijeti duhovitom sarkazmu.

Preseljenje u Moravsku omogućilo je Hubmaieru da sustavno razvije pastoralni i teološki rad. Ondje nastaju brojni spisi vezani uz krštenje, crkveni red, pouku vjernika i uređenje zajednice. U njima se vidi njegova težnja za stvaranjem Crkve koja se ne oslanja na političku strukturu, nego na zajedništvo vjernika u duhu evanđelja. Krštenje vjernika u tom je okviru ulaz u zajednicu koja se oblikuje oko Riječi, bratstva i odgovornosti. Vjernik njime ne svjedoči samo o osobnoj vjeri, nego se također podvrgava nadzoru i sudu braće, koja ga mogu i moraju opomenuti i kazniti zastrani li na svom putu.

Hubmaierovo shvaćanje krštenja neodvojivo je od njegova shvaćanja slobode savjesti. Drži da država ima zadatak održavati javni red, ali da nema ovlasti zadirati u vjerska uvjerenja. Krštenje, kao izraz vjere, mora biti slobodno. Prisilni religijski obredi ne proizvode duhovnu stvarnost koju označuju. U tom pogledu Hubmaier ide dalje od mnogih suvremenika i anticipira kasnije poimanje vjerske slobode. Njegovo učenje time postaje sastavni dio šire anabaptističke misli koja naglašava odgovornost pojedinca pred Bogom i nenametljivost evangelizacije.

U konačnici, Hubmaierova obrana krštenja vjernika nije bila tek reakcija na određene teološke tvrdnje, nego pokušaj vraćanja kršćanske prakse njezinim izvornim temeljima. Prema njemu, krštenje je čin u kojem se zrcali struktura evanđelja, što obilno potkrepljuje biblijskim tekstovima: propovijedanje vodi do slušanja i tako u vjeru, a potom slijedi njezino javno potvrđivanje. Crkva je zajednica nastala tim slijedom, a ne institucija u koju se ulazi rođenjem ili državnim propisom.

Spis O kršćanskom krštenju vjernika ostaje jedno od najvažnijih djela koje iznosi i brani ovu perspektivu. Njegova jasna struktura, dosljedno pozivanje na Pismo i odbacivanje svakog oblika prisile oblikovali su ga u temeljni tekst ranog anabaptizma. Ujedno je riječ o djelu koje pokazuje Hubmaierovu spremnost da svoja uvjerenja brani i pod pritiskom, bez gubitka teološke razboritosti i bez odricanja od pastirske brige za zajednicu kojoj služi.

Ovo izdanje nastoji omogućiti suvremenom čitatelju pristup tom ključnom tekstu. Razumijevanje Hubmaierova učenja o krštenju doprinosi jasnijem shvaćanju anabaptističke reformacije, ali i razvoju tema koje su i danas aktualne, kao što su odnos vjere i zajednice, granice autoriteta tradicije, narav crkvene pripadnosti i značenje kršćanskih sakramenata. Hubmaier se u svom djelu ne zadovoljava formalnom kritikom postojećih praksi, nego nastoji izgraditi pozitivnu viziju Crkve utemeljene na Riječi, vjeri i slobodi savjesti.

Moderna izdanja

Hubmaier, Balthasar. „On the Christian Baptism of Believers“, u: Balthasar Hubmaier: Theologian of Anabaptism, prev. i prir. H. Wayne Pipkin i John H. Yoder, str. 114-136. Walde, NY, Robertsbridge i Elsmore: Plough Publishing House, 2019.