Ovaj kratki programatski spis u 36 članaka nastao je u jesen 1524., kada je Hubmaier bio prisiljen napustiti Waldshut i skloniti se u Schaffhausen. Zajedno s Prizivom gradu Schaffhausenu i Tezama protiv Ecka smatra se trilogijom u kojoj se prvi put u reformaciji zastupa sloboda drugačijeg mišljenja, obilno potkrijepljena mjestima iz Svetoga pisma. Spis je prvi put tiskan u Konstanzu nakon što je tamošnje gradsko vijeće u rujnu 1524. odobrilo izdavanje reformacijskih tekstova. Posvećen je „bratu Antoninu, samozvanom stražaru bez trublje“, dominikanskom inkvizitoru u Konstanzu, kojega naziva i „dvobojnom pticom“ aludirajući na crno-bijeli habit dominikanaca kao i na njihovu prijetvornost i dvostruki moral.

Hubmaierove propovijedi u Waldshutu izazivale su oduševljenje i njegov utjecaj počeo se širiti južnom Njemačkom te su habsburgške vlasti s nelagodom pratile razvoj događaja. Katolička strana tražila je njegovo uklanjanje, što ga je potaknulo da još odlučnije provodi reformaciju: uveo je bogoslužje na njemačkom, ukinuo obvezni post i raskinuo s celibatom oženivši Elisabeth Hügeline iz Reichenaua, koja će hrabro dijeliti njegovu kasniju sudbinu.

Kad su svi pokušaji da se obnovi stari poredak propali, vlasti su zaprijetile silom pa je Hubmaier zatražio razrješenje i 1. rujna 1524. otišao u Schaffhausen, gdje je i nastao spis O hereticima i onima koji ih spaljuju. Naposljetku se vratio u Waldshut kako bi dovršio reformaciju Crkve. U to vrijeme još je bio uz Zwinglija, ali su se u Zürichu već pojavili radikalniji reformatori poput Konrada Grebela, Felixa Mantza, Georga Blaurocka i Wilhelma Reublina, koji su odbacivali krštenje djece i tražili krštenje odraslih po Kristovu nalogu, nakon pouke u vjeri i kao osobno svjedočanstvo koje se prima i daje.