Nakon poraza protestantskih knezova u Schmalkaldskom ratu (1546.-1547.) car Karlo V. imao je u rukama gotovo potpunu vlast nad njemačkim teritorijima. Njegov cilj bio je religijska i politička restauracija – ujedinjenje Njemačkog Carstva pod carskom i katoličkom vrhovnom vlašću.
No luteranstvo nije mogao ukinuti silom ili odjednom; promjene je trebalo uvesti postupno i uz pristanak vodećih luteranskih teologa. Iz toga je najprije nastao Augsburški Interim (1548), kompromisni dokument kojim je car htio privremeno urediti vjerske prilike do konačne odluke crkvenog sabora. Augsburški Interim trebao je izgledati kao pomirenje: dopuštao je brak svećenicima i pričest pod objema prilikama, ali je u svemu drugom obnavljao papinske obrede i crkvenu hijerarhiju. Njegov je autor bio Julius Pflug, biskup Naumburga, a glavni promicatelj Moritz Saski, nekada luteran, a sada carski saveznik. Vlačić je bio jedan od njegovih najglasnijih protivnika. Budući da je Augsburgški interim izazvao snažan otpor, car je pristao da se u Saskoj donese ublažena verzija. Tako je u prosincu 1548. sastavljen Leipziški Interim, čiji su glavni autori bili Philipp Melanchthon, Georg Major, Justus Menius i Johannes Pfeffinger. Njihova strategija bila je zadržati luteranske članke u nauku, ali pristati na papinske obrede: misno ruho, Confiteor, krizmanje, latinski jezik u liturgiji zajedno s uklanjanjem Lutherovih pjesama na narodnom jeziku, procesije i slično. Takve su elemente prozvali adijaforama, stvarima koje ne utječu presudno na spasenje.
Za Vlačića je to bilo nečuveno popuštanje Antikristu, budući da je smatrao da u okolnostima progona i pritiska ne postoje takve neutralne stvari: kada je istina Evanđelja ugrožena, svako popuštanje postaje izdaja. Tako je rođen Adijaforistički spor (1548.-1552.), jedan od najoštrijih teoloških sukoba unutar reformacije.
Dok je većina njemačkih gradova i kneževina potpisala Interim, Magdeburg je otvoreno odbio carevu naredbu. Grad se proglasio utočištem istinskog Evanđelja i ondje je nastala opsežna produkcija pamfleta, propovijedi i teoloških osuda Interima i interimista/adijaforista. Vlačić je ondje među brojnim drugim spisima objavio i ovu osudu Leipziškog ili Malog Interima, odnosno njegova izvoda koji je bio posebno usredotočen na krštenje, potvrdu, misu, misno ruho, Confiteor i pjesme na latinskom. Kao i u spisu O istinskim i lažnim adijaforama, posebno proziva Georga Mohra, superintendenta u Torgauu koji je sprovodio odluke Interima i ponovno uveo misu u katoličkom stilu. Kao i drugdje, Melanchthona spominje s određenom nostalgijom, kao nekoga tko je još donedavno bio potpuno istog mišljenja kao i on sam, budući da ga je izdaja njegovog voljenog učitelja posebno boljela. U zaključku Vlačić poziva vjernike da se čuvaju vukova, da ne vjeruju sofisterijama i da radije podnesu progon nego da prodaju Krista i pravu vjeru za mir. Spis je pisan na njemačkom kako bi bio razumljiv svjetovnim vladarima i običnom puku, a oštra retorika i korištenje vulgarizama (Narrenkappe, Affenspiel, Alcoran, Mamelucken) trebao je izazvati moralnu indignaciju.
Zanimljivo je što Vlačić u završnici spisa poimence spominje Pietra Paola Vergerija, nekadašnjeg papinskog legata u Njemačkoj i biskupa Kopra, koji je 1549. otvoreno pristao uz reformaciju i isprva je boravio na teritoriju gospodarâ Grigiona, izmakavši tako dohvatu papinske inkvizicije. Vlačić se služi Vergerijevim primjerom kako bi istaknuo kontrast između talijanskog mučenika i njemačkih izdajnika: bivši biskup napustio je izvrstan položaj i voljno se izložio progonu, dok su njemački knezovi i teolozi već imali pravu vjeru, a sada su se spremni odreći vlastite duše kako bi sačuvali tjelesnu sigurnost.

Moderna izdanja

Matthias Flacius Illyricus, Wider den Auszug des Leipsischen Interims (Magdeburg 1549), prir. Jan Martin Lies, u: Der Adiaphoristische Streit (1548-1560), ur. Irene Dingel (Controversia et Confessio, sv. 2), str. 16-37. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2012.