U svibnju 1548. donesen je takozvani Augsburški Interim (privremeni zakon) kao rezultat vojnog poraza Schmalkaldskog saveza protiv snaga cara Karla V., koje su imale papinsku potporu. Svrha ovog zakona bila je privremeno rješenje doktrinarnih, liturgijskih i praktičnih crkvenih pitanja dok Tridentski koncil ne osigura trajnije rješenje. Iako su se knezovi, izloženi većem ili manjem pritisku, uglavnom pomirili s carevim uvjetima kako bi zaštitili osobne interese i sačuvali svoj položaj, Johann Friedrich, izborni knez Saske, odbio je potpisati Interim, što je za posljedicu imalo njegovo utamničenje: zamijenio ga je Moritz, koji je nastojao proizvesti kompromisan dokument koji bi zadovoljio i cara i luterane. Za taj zadatak angažirao je teologe sa sveučilišta u Wittenbergu, pod vodstvom Philippa Melanchthona, koji je bio uvjeren u to da je kompromis jedini izbor u novonastalim uvjetima i put pomirenja koji će okončati prolijevanje krvi. To je značilo žrtvovati čitav niz temeljnih postavki iz Augsburškog vjerovanja i dopustiti ponovno uvođenje mnogih katoličkih praksi u sklopu idućeg, Leipziškog Interima.
Vlačić je u vrijeme izbijanja spora imao dvadeset osam godina i bio je na vrhuncu polemičke snage. Smatrajući da je Melanchthon Interimom počinio izdajstvo, uložio je sve svoje sile kako bi spasio izvornu Lutherovu misao, što je trajno obilježilo njegov život i teološku karijeru. Sudbonosne 1549. godine, netom nakon Uskrsa, napustio je Wittenberg i utaborio se u Magdeburgu, odakle je vodio žestoku polemičku bitku protiv Interima s malenom skupinom istomišljenika, među kojima su se istaknuli Nikolaus Amsdorf, Erasmus Alber i Nikolaus Gallus. Ta „Božja pisarnica“ je, prema riječima Thomasa Kaufmanna, postala „intelektualni laboratorij u kojemu se spravljao teološki dinamit i koji je dao ključni doprinos oblikovanju luteranskog identiteta“.
Više je razloga zbog kojih je Magdeburg postao bastionom luteranske reformacije. Ondje su djelovala dvojica istaknutih i kvalitetnih tiskara: Michael Lotter i Christian Rödinger, koji su objavljivali polemičke spise već od 1548. godine, isprva anonimno, a zatim s navodom autora i tiskara. Magdeburg je u to vrijeme bio jedan od najvećih gradova u Njemačkoj, a broj njegovih stanovnika prije Tridesetogodišnjog rata i strahovitog razaranja u svibnju 1631. procjenjuje se na čak 35-40 tisuća. Bogatstvo grada zasnivalo se na poljoprivredi, trgovini i brodarstvu te na carinskom sustavu, a na rukavcima rijeke Elbe/Labe nalazili su se i mlinovi za mljevenje žita te radionice pečene cigle. Magdeburg je bio i član Hanzeatske lige, smješten na raskrsnici trgovačkih putova koji su vodili sa zapada na istok i sa sjevera na jug, a bio je čuven i po svojim čvrstim zidinama te po snažnoj građanskoj svijesti.
Rasprava o adijaforama zauzima posebno mjesto u povijesti reformacijskih sukoba. Iako se na prvi pogled čini da se radi o sporednim pitanjima – o izvanjskim oblicima bogoslužja, liturgijskoj odjeći, obredima ili pojedinim običajima – u središtu spora ustvari je bilo pitanje granice između onoga što je doista središnje u vjeri i onoga što može biti prepušteno crkvenom ili građanskom uređenju.
Pojam adiaphoron u klasičnoj je filozofiji označavao ono što nije ni moralno dobro ni zlo, nego po sebi neodlučno. U kontekstu reformacije taj je pojam dobio novo značenje: postao je mjerom slobode savjesti i prostora u kojemu vjernik, oslobođen zakonskih obveza, može djelovati odgovorno i pobožno. No upravo je to područje postalo poprištem dubokih sukoba nakon Augsburškog Interima (1548.), kada su neki teolozi – u želji da izbjegnu progon – prihvatili djelomično vraćanje katoličkih obreda, tvrdeći da su to stvari koje ne zadiru u samu srž vjere. Nepokolebljivi luterani suprotstavili su im se protuargumentima: čak i nešto što je samo po sebi nebitno ipak postaje pogubno ako se nameće kao obveza od strane neprijatelja ili se javlja u okolnostima pogibelji po Crkvu u kojima sve postaje presudno?
Premda proizašao iz žestokih polemika 16. stoljeća, Vlačićev tekst i danas je aktualan sa svojim pitanjima o slobodi, savjesti i istini. Možemo li neprijatelje doista umilostiviti kompromisom i malim ustupcima u stvarima koje se čine manje bitnima, ili će ih to samo ohrabriti te neće stati dok nas posve ne unište?

Moderna izdanja

Matthias Flacius Illyricus, Liber de veris et falsis adiaphoris / Ein Buch von wahren und falschen Mitteldingen (Magdeburg 1549/50), prir. Hans-Otto Schneider, u: Der Adiaphoristische Streit (1548-1560), ur. Irene Dingel (Controversia et Confessio, sv. 2), str. 112-353. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2012.