Martin Luther (Eisleben, 10. studenoga 1483. – Eisleben, 18. veljače 1546.) bio je augustinski fratar i teolog, začetnik luteranskog smjera protestantske reformacije i jedna od ključnih osoba u povijesti kršćanstva. Istaknuo se i kao prevoditelj Biblije i autor crkvenih pjesama.
Rođen je kao sin rudara i sitnog poduzetnika Hansa Luthera i Margarethe Lindemann. Njegov otac uzdržavao se radom u rudniku bakra, a 1484. godine obitelj seli u Mansfeld i tu se otac mukotrpnim i ustrajnim radom probija od običnog rudnika do dioničara u rudarskoj zadruzi i malog poduzetnika, čime stječe skroman imetak. Vjerojatno je 1497./98. godine Luther pohađao katedralnu školu u Magdeburgu, na kojoj su podučavala braća zajedničkog života. Prema tome, u godinama sazrijevanja neko je vrijeme bio u dodiru s tim vjerojatno najpobožnijim duhovnim pokretom cijeloga srednjeg vijeka, što znači da crkvu svoga doba nije upoznao samo s njezine dekadentne strane. Nakon toga, vjerojatno od 1498. do 1501. godine, Luther je završio školovanje u Eisenachu, gdje je bio u bliskom kontaktu s pobožnim, obrazovanim i uglednim patricijskim obiteljima Schalbe i Cotta. Brojna prijateljstva koja je Luther sklopio u Eisenachu opstala su tijekom cijelog njegova života.
Od posebne važnosti za Lutherov kasniji razvoj bio je studij u Erfurtu. U razdoblju od 1501. do 1505. godine apsolvirao je osnovni studij na humanističkom fakultetu, kojemu je mogao zahvaliti svoje vladanje gramatikom, retorikom i aristotelovskom logikom, kao i poznavanje Aristotelove etike i metafizike. Na očevu želju Luther je nakon magistarske promocije 1505. godine odlučio studirati pravo. Taj je plan za karijeru, međutim, poremetila okolnost da je Luther 2. srpnja 1505. kod Stotternheima u blizini Erfurta zapao u žestoku oluju i u smrtnome strahu zazvao zaštitnicu rudara, svetu Anu, zavjetujući joj se da će postati redovnik ako ga izbavi iz te teške situacije. Taj zavjet nije bio plod temeljitih promišljanja, nego se Lutheru oteo u trenutku velikog straha. S druge strane, kod njega u to vrijeme do zavjeta zacijelo nije došlo slučajno. Vjerojatno se već prije povremeno, iako ne intenzivno, bavio mogućnošću da postane redovnik. U tome su veliku ulogu igrali strahovi koji su mučili svaku iole refleksivniju osobu u to vrijeme, koje je obilovalo apokaliptičnim očekivanjima, a to je bilo bolno pitanje pripadamo li onima koji su predodređeni za spas ili onima koji to nisu. Veliki broj samostana, visoki postotak redovnika među stanovništvom onoga doba, kao i sveprisutno pitanje o spasenju duše, bili su dovoljan povod za neprestana premišljanja o vlastitoj dostojnosti pred vječnim sucem. Od takvih su previranja krajem srednjeg vijeka patili nebrojeni ljudi. Bez njih teško da bi itko bio spreman kupiti oproštajnicu za sebe ili umrle članove svoje obitelji, za koje se vjerovalo da trunu u čistilištu. Luther je, međutim, u svojim previranjima osobito akutno doživljavao Božji gnjev, pronalazeći muke čistilišta u sebi već za života.
U jesen 1506. godine ili u proljeće 1507. Luther je u erfurtskoj katedrali zaređen za svećenika, a nakon toga započeo je sa studijem teologije. U listopadu 1508. godine premješten je u samostan u Wittenbergu, gdje je trebao nastaviti studij i također držati predavanja iz filozofije morala na humanističkom fakultetu. Pola godine kasnije postao je baccalaureus biblicus na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Wittenbergu, a iste je godine postao i sententiarius, što znači da je držao predavanja o “Sentencijama” Petra Lombardskog, koje su bile temelj dogmatike razvijenog i kasnog srednjeg vijeka.
Dok o tom razdoblju prije Lutherova konačnog preseljenja u Wittenberg ima još dosta nejasnih i spornih elemenata, od jeseni 1512. njegov se put može točno pratiti. Godine 1513. otpočeo je s radom kao profesor teologije i obavljat će tu djelatnost više od trideset godina. Prvih godina u Wittenbergu obavljao je i nekoliko drugih dužnosti u svojem redu. Od jeseni 1511. bio je samostanski propovjednik. U svibnju 1512. postao je zamjenikom predstojnika samostana, kao i voditeljem generalnog studija povezanog sa samostanom. U svibnju 1515. postao je okružnim vikarom i u tom je svojstvu isprva nadzirao deset, a kasnije jedanaest samostana saske kongregacije svojeg reda. Luther je obavljao te dužnosti u redu s velikom savjesnošću; također se brižljivo pridržavao redovničkog pravila. Od 1514. naposljetku je postao i upraviteljem propovjedničke službe na župnoj crkvi u Wittenbergu.
Kroz proučavanje Biblije Luther je došao do uvjerenja da se spasenje ne može zaslužiti dobrim djelima ili kupiti oprostom, što je bila praksa koju je Crkva intenzivno promicala. Umjesto toga, zaključio je da je spasenje dar od Boga koji se prima samo vjerom – koncept koji je izveo iz Pavlovih poslanica. Vjerojatno je tih godina doživio svoje reformacijsko otkriće o božanskoj pravednosti i čovjekovu opravdanju, koje stručnjaci uglavnom nazivaju “Lutherovim reformacijskim obratom ili prijelomom” i smještaju ga neki u razdoblje između jeseni 1514. i proljeća 1515. godine, drugi u proljeće 1518. godine, kada je spor oko oprosta već bio u punom jeku. Dakako, bez obzira na to kako odlučimo o pitanju datacije, reformacijski se prijelom mora sagledati u kontekstu cjelokupnog Lutherova teološkog razvoja od 1513. godine nadalje. Taj razvoj, doduše, još nije izveo Luthera iz katoličke crkve njegova doba; međutim, sve je češće dolazio u sukob sa skolastičkom teologijom. Pozivajući se na Augustina, ustvrdio je neslobodu čovjekove volje u pitanjima koja se tiču spasenja i zastupao isključivo djelovanje božanske milosti, koja se prima vjerom. Najoštriji izraz te nove teologije nalazi se u Lutherovoj Disputaciji protiv skolastičke teologije od 4. rujna 1517. No slučaj je htio da do sukoba između Luthera i Rima nije došlo već zbog te disputacije, nego zbog manje radikalnih teza o oprostu, koje je objavio 31. listopada 1517. godine.
Johannes Tetzel, dominikanski redovnik podrijetlom iz Pirne kraj Dresdena, prodajom oproštajnica prikupljao je sredstva za izgradnju bazilike svetog Petra u Rimu. Oprost je bio povezan sa sakramentom pokore, gdje je najprije bilo potrebno da se grešnik pokaje, zatim da se ispovijedi pred svećenikom i dobije otpust te naposljetku da ispuni nametnutu zadovoljštinu, kojom je trebao nadoknaditi još uvijek dužnu kaznu za svoj grijeh; u osnovi toga bila je predodžba da grešan čin osim krivnje povlači za sobom i kaznu, koju krivac mora ispaštati već na ovome svijetu ili pak u čistilištu. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku sve su se pomnije izgrađivale ideje o Božjem i crkvenom sudu te o čistilištu i „crkvenom blagu“, koje se sastoji od „suviška“ Kristovih zasluga i zasluga svetaca te Crkva iz njega može drugima udijeliti oprost. Oprosti su se pojavili tek u 11. stoljeću, a odnosili su se isprva na vremenski ograničene crkvene kazne, zatim na vremenski ograničene kazne u čistilištu i naposljetku čak i na kazne u čistilištu već umrlih članova obitelji. Pritom je praksa udjeljivanja oprosta uglavnom prethodila teoriji i dogmi te još nije postojao službeni crkveni nauk o oprostu, kao ni jasna predodžba o tom vrlo važnom elementu crkvene prakse. Teologija je osiguravala odgovarajuća objašnjenja tek s određenim vremenskim odmakom, a u nekim su se pitanjima vezanim uz oprost mišljenja teologa i razilazila. Luther je na to gledao kao na pokvarenu i eksploatatorsku praksu koja se oslanja na ljudski strah i nerazumijevanje kršćanskog nauka kako bi čak i od najsiromašnijih vjernika izvukla što više novca.
Kada je Luther sa svojih 95 teza 31. listopada 1517. osudio oprost, učinio je to iz osjećaja dušobrižničke odgovornosti, kao i zbog obveze koju je kao doktor teologije imao prema ispravnom crkvenom nauku i objavi. Budući da nauk o oprostu još nije bio dogmatski definiran, Luther je mogao otvoreno iznijeti kritička pitanja o oprostu, ali zbog financijskog interesa koji je u vezi s njima imala kurija, napad na praksu oprosta ipak je bio opasan poduhvat. Jer u pozadini njegove kritike oprosta, koja je sama po sebi bila umjerena, naslućivao se potres koji je mogao uzdrmati cjelokupnu tadašnju crkvu i koji su drugi primijetili prije samog Luthera. Luther, naime, pod pokajanjem nije podrazumijevao prvenstveno sakrament pokore, nego sveobuhvatni obrat koji se u Novom zavjetu pretpostavlja kada se govori o „pokajanju“, a napao je i nauk o crkvenom blagu, nakon čega su se u središtu pozornosti vrlo brzo našla pitanja crkvenog autoriteta, papinstva, poslušnosti i nauka o sakramentima, ili pak eventualna neslaganja između Svetog pisma i ljudskog uređenja. U tom sporu branitelji rimske crkve uglavnom su pristupali Lutheru bez ikakvog razumijevanja za stvarne ciljeve njegove kritike, nego su uložili sva svoja nastojanja kako bi ga raskrinkali kao heretika. Vrlo brzo izražena je sumnja da Luther obnavlja Husovo krivovjerje, a budući da je Husa osudio koncil u Konstanzu, sada je i Lutheru prijetila lomača. Luthera su pak sumnjičenja njegovih protivnika postupno tjerala u daljnja izjašnjavanja, u kojima je proširivao svoju kritiku i tako se korak po korak sve više udaljavao od službenog crkvenog učenja o nizu osjetljivih tema.
U travnju 1518. Luther je dobio priliku da u kaptolu svoga reda u Heidelbergu održi javnu disputaciju i tu je u dotad najoštrijim formulacijama iznio svoju reformacijsku teologiju o grešnosti čovjeka, neslobodi volje u odnosu na Boga i isključivoj učinkovitosti milosti i vjere. Iste godine održan je i carski sabor u Augsburgu, na inicijativu Fridrika III. Mudrog, koji je uključivao i Cajetanovo saslušanje Luthera. Kurija je nevoljko pristala na tu lokaciju, ali joj je bila potrebna dobrohotnost saskog izbornog kneza za pitanje nasljednika starog cara Maksimilijana I. Knez se pak založio za svojeg wittenberškog profesora iz više razloga: osim brige za pravičnost postupka, za koju mu se činilo da Lutheru ne bi bila zajamčena u Rimu, poticala ga je i želja da zaštiti svoje mlado sveučilište. Najkasnije od jeseni 1518. godine Lutherova je stvar, dakle, bila isprepletena s raznim interesima politike moći.
Nedugo nakon augsburškog saslušanja Luther je 28. studenoga 1518. apelirao na papu da sazove opći koncil. Pritom se pozvao na odluke koncilâ u Konstanzu i Baselu, naime da koncil koji je sazvan propisno i u Duhu Svetome predstavlja svetu katoličku crkvu i stoji iznad pape u pitanjima vjere; papa, prema tome, ne smije spriječiti poziv na koncil. Brzina kojom se očito zaoštravala Lutherova kritička pozicija vidljiva je i u tome što je potkraj 1518. godine već izrazio pretpostavku da rimskom crkvom vlada Antikrist.
Sukob između Luthera i Rima dostigao je svoj idući vrhunac na Leipziškoj disputaciji u srpnju 1519. godine. Ustvari je to trebala biti disputacija između Johannesa Ecka i Lutherova kolege Andreasa Karlstadta, ali su teze koje je Eck pripremio bile usmjerene pretežno protiv Luthera. Eckov cilj bio je raskrinkati Luthera kao heretika i Husova sljedbenika, a to mu je i uspjelo, budući da je Luther izjavio kako su mnogi Husovi članci koje je osudio koncil u Konstanzu bili sasvim u skladu sa Svetim pismom. Godine 1519. pristigla su mišljenja sa sveučilišta u Kölnu i Leuvenu s osudom Lutherovih postavki i bula pred izopćenje pod nazivom Exsurge Domine od 15. lipnja 1520. osudila je 41 Lutherovu postavku kao „heretičke, izazovne, lažne, za pobožno uho sablažnjive, za priprosti puk zavodljive te suprotne katoličkom nauku“. Od Luthera je zatraženo da u roku od 60 dana nakon objavljivanja bule opovrgne svoje izjave, jer mu inače slijedi izopćenje. Luther se nije odazvao na taj poziv, nego je umjesto toga 10. prosinca 1520. spalio bulu zajedno s nekim papinskim dekretalima i skolastičkim spisima pred Elstertorom u Wittenbergu. Konačno izopćenje Luthera objavljeno je 3. siječnja 1521. u Rimu bulom Decet Romanum Pontificem. Međutim, Luther je već imao potporu mnogih plamića, uključujući neke moćne njemačke knezove, koji su u njemu vidjeli priliku da potvrde svoju neovisnost od Rima.
U travnju 1521. Luther je pozvan na carski sabor u Wormsu koji je sazvao car Karlo V. Ondje je od Luthera zatraženo da se odrekne svojih spisa. Luther je to rječito odbio te je proglašen izopćenikom, a samim time i odmetnikom, što znači da ga je svatko mogao ubiti bez pravnih posljedica. Kako bi ga zaštitio, Fridrik Mudri organizirao je lažnu otmicu Luthera i smjestio ga u tvrđavu Wartburg ponad Eisenacha. Tijekom boravka u Wartburgu Luther je nosio pseudonim „Junker Jörg“ i bradu koja je trebala prikriti njegov identitet. Vrijeme je provodio prevodeći Novi zavjet s grčkog na njemački. Ovaj prijevod, dovršen 1522., bio je revolucionaran jer je po prvi put Bibliju učinio dostupnom običnim Nijemcima na suvremenom i govornom jeziku, razumljivom svima. Lutherov prijevod također je pomogao standardizirati njemački jezik i bio je vrlo utjecajan na njemačkim govornim područjima.
Po povratku u Wittenberg u proljeće 1522. Luther je nastavio razvijati i promicati svoje teološke ideje, uključujući temeljna načela opravdanja sola scriptura (samo Svetim pismom), sola fide (samo vjerom) i sola gratia (samo milošću). Ta su načela naglašavala autoritet Svetog pisma iznad crkvene tradicije i vjerovanje da je spasenje dar od Boga, a ne nešto što se može zaraditi. Pisao je opsežno i o nizu drugih tema, uključujući sakramente, prirodu crkve i kršćansku etiku. Njegove su ideje postale popularne ne samo među teolozima i intelektualcima, nego i među običnim ljudima, koje je privukla njegova poruka osobne vjere i izravnog pristupa Svetom pismu. Pisao je na latinskom za teologe i na njemačkom za svjetovne vladare i plemstvo, kao i za običan puk.
Godine 1525. Luther je napravio još jedan važan reformatorski korak, iako ispočetka ponešto preko volje: oženio se Katharinom von Bora, bivšom časnom sestrom. Njegov brak s Katharinom ne samo da je naglasio njegovo odbacivanje redovništva, nego je također pružio model protestantskog obiteljskog života koji je postao utjecajan diljem Europe. Lutherovi su imali šestero djece i stvorili su toplo, gostoljubivo kućanstvo koje je često bilo ispunjeno studentima, znanstvenicima i prijateljima. Katharina je upravljala kućanskim financijama, što je omogućilo Lutheru da se usredotoči na pisanje i podučavanje. Time je živim primjerom istaknuo kako se kršćanin ne ostvaruje u vjerskom životu izdvajanjem od drugih i povlačenjem u samostan, nego prvenstveno na polju obiteljskog života i rada (zanimanja).
Kasnije godine Lutherova života bile su obilježene kontinuiranim pisanjem i propovijedanjem, ali se također suočavao s izazovima, osobnim i teološkim. Postajao je sve ogorčeniji prema onima koji su mu se protivili i često je bio nepopustljiv u svojim osudama onih koje je smatrao hereticima. U svojim kasnijim djelima Luther je izražavao žestoka antisemitska stajališta, zalažući se za oštro postupanje sa Židovima koji se nisu obratili na kršćanstvo. Ti su spisi naširoko osuđivani i ocrnili su njegovu ostavštinu, osobito u svjetlu njihove kasnije upotrebe od strane antisemitskih pokreta.
Martin Luther umro je 18. veljače 1546. u Eislebenu, gradu u kojem je bio rođen. Njegova smrt označila je kraj života koji je promijenio vjerski krajolik Europe. Luther je bio plodan pisac i propovjednik, koji je napisao tomove teoloških djela koja i danas utječu na kršćansku misao. Njegov prijevod Biblije na njemački bio je monumentalno postignuće koje je demokratiziralo vjersko znanje i promicalo pismenost. Njegovo učenje o opravdanju vjerom, autoritetu Svetog pisma i svećeništvu svih vjernika preoblikovalo je kršćanstvo i postavilo temelje protestantizmu.
Reformacija koju je Luther pokrenuo dovela je do niza vjerskih i političkih prevrata koji su preoblikovali Europu. Augsburški mir 1555. omogućio je pravno priznavanje luteranstva i uspostavio načelo cuius regio, eius religio, što znači da je vladar svakog teritorija mogao odrediti njegovu službenu vjeru. Ovo je načelo posijalo sjeme za kasnije ideje o vjerskoj toleranciji i slobodi savjesti, ali je dovelo i do brojnih sukoba, koji su kulminirali u Tridesetogodišnjem ratu (1618.-1648.).
Lutherov utjecaj proširio se izvan teologije na obrazovanje, glazbu i politiku. Njegov naglasak na čitanju Biblije doveo je do raširenih napora za promicanje pismenosti, jer su ljudi bili poticani da čitaju Sveto pismo u krugu obitelji. Luther je također cijenio kongregacijsko pjevanje i skladao je crkvene himne, uključujući Naš Bog je snažna utvrda, koja je i dalje glavni dio protestantskog bogoslužja.
Također je i jedna od najčešće prikazivanih osoba u njemačkoj povijesti. Tijekom njegova života Cranachova radionica izradila je oko 500 njegovih slika, od kojih su najmanje 306 bili portreti, većinom utemeljeni na jedanaest portreta koje su Lucas Cranach Stariji i njegovi sinovi izradili kao dvorski slikari saksonskog izbornog kneza. Portreti se mogu podijeliti na nekoliko skupina prema značajkama koje karakteriziraju određene aspekte njegove biografije: Luther kao redovnik (s tonzurom i redovničkim habitom), teolog (s doktorskom kapom), Junker Jörg (s punom bradom), suprug (s Katharinom von Bora), propovjednik ili crkveni otac (u crnoj halji, s knjigom ili svitkom) i profesor (u širokom ogrtaču s krznenim ovratnikom). U kasnijim stoljećima Luther je interpretiran u skladu s vlastitim opredjeljenjima ili modom pa se tako pojavljuje kao pijetist, prosvjetitelj, romantičar, antisemit u nacističkoj Njemačkoj ili revolucionar u DDR-u.