Rani život i obrazovanje
Erazmo Rotterdamski (Rotterdam, 28. listopada 1466./69. – Basel, 11./12. srpnja 1536.) bio je nizozemski teolog, filozof, filolog, pedagog, pjesnik, satiričar, prevoditelj te autor i urednik stotina knjiga i spisa. Najznačajniji je predstavnik europskog kršćanskog humanizma i utjecajan kritičar Crkve svoga doba.
Rođen je kao izvanbračni sin katoličkog svećenika i njegove domaćice. Rotterdam je u ono vrijeme pripadao burgundskoj Nizozemskoj, koja je bila dio Svetog Rimskog Carstva. Imao je tri godine starijeg brata po imenu Pieter, s kojim je zajedno odgojen, a otac mu je dao ime Erazmo jer je bio štovatelj svetog Erazma Antiohijskog, kojeg su mornari prizivali u opasnosti od brodoloma. Erazmo je kasnije dodao ime Deziderije kao prijevod svog izvornog imena, a zacijelo i po prijatelju Jeronima kao prevoditelja Biblije, a koristio ga je od 1496.
Školovao se najprije u župnoj školi u Goudi, koje se sjećao s priličnim omalovažavanjem, a u to vrijeme primao je i glazbenu poduku u Utrechtu. Od 1478. do 1485. pohađao je latinsku školu u Deventeru, koju su vodila Braća zajedničkog života. Ondje je upoznao Rudolfa Agricolu, koji je u njemu pobudio zanimanje za književnost klasične antike. Nakon smrti roditelja Erazmo je napustio školu bez diplome, ali s izvrsnim znanjem latinskog jezika. Neko vrijeme pohađao je i latinsku školu u ‘s-Hertogenboschu, kamo se vjerojatno sklonio kako bi izbjegao epidemiju od koje je izgubio majku i oca. Njegov skrbnik odlučio je pripremiti braću za redovnički život te je Erazmo 1487. stupio u samostan augustinskih kanonika Emmaüs te Stein blizu Goude, a za svećenika je zaređen u travnju 1492. Iduće godine napustio je samostan i stupio u službu biskupa Cambraija kao njegov tajnik.
Studij i rana karijera
Od 1495. do 1499. Erazmo je studirao teologiju na Sorboni u Parizu. Ondje je upoznao francuski humanizam, no studijski boravak ometale su financijske poteškoće i razdoblja bolesti, uslijed čega je bio prisiljen povremeno boraviti u Nizozemskoj. Kao kanonik nije mogao studirati slobodna umijeća, nego samo teologiju, a čini se da mu skolastička teologija koja se podučavala u to vrijeme nije odgovarala. K tome kao izvanbračni sin nije mogao steći doktorat, što ga je ponukalo da kasnije doktorira u Italiji.
Od studenoga 1498. bio je učitelj lorda Mountjoya i živio je u njegovu stanu u Parizu. Idućeg ljeta posjetio je Englesku sa svojim učenikom, gdje je upoznao Thomasa Morea (Morusa) i Johna Coleta, a kasnije i mladog princa koji će postati kralj Henrik VIII. U Engleskoj je upoznao dvorski život i razvio se u svjetovnog učenjaka. Teologijom se počeo intenzivno baviti tek u svojim tridesetima, kada boravi naizmjenično u Nizozemskoj, Parizu i Engleskoj. Godine 1506. preselio se u Italiju, gdje je putovao do 1509. nakon što je u Torinu doktorirao teologiju. U Veneciji je upoznao nakladnika Aldusa Manutiusa, koji je tiskao neka njegova djela. Zatim se vratio u Englesku, gdje je djelovao kao vikar crkve svetog Martina u Aldingtonu (Kent), no samo godinu dana kasnije dao je ostavku, nakon čega je godinama putovao između Engleske, Burgundije i Basela. Nekoliko godina radio je na burgundskom dvoru u Leuvenu, gdje je između ostaloga podučavao kasnijeg cara Karla V. U ovom razdoblju napisao je jedno od svojih najpoznatijih djela, Priručnik kršćanskoga ratnika (Enchiridion militis Christiani, 1503.), u kojemu savjetuje kršćanina kako da živi dobrim i moralnim životom uz izbjegavanje isprazne ceremonijalnosti.
Filološki i izdavački rad
Već 1500. godine Erazmo je predano učio grčki i prikupljao rukopise Novog zavjeta na izvorniku kako bi dokučio njegovo pravo značenje, a 1504. otkrio je Adnotationes (Bilješke) Lorenza Valle uz Novi zavjet te ih je iduće godine i objavio. Od tada se još intenzivnije bavio tekstom Svetog pisma, a 1514. preselio je na dvije godine u Basel, gdje je u suradnji s tiskarom Johannom Frobenom objavio u veljači 1516. dvojezični tekst pod naslovom Novum Instrumentum omne, koji je obuhvaćao 1000 stranica u folio formatu, u nakladi od 1200 primjeraka. Tekst teče usporedno u dva stupca, s grčkim tekstom lijevo i latinskim tekstom u novom prijevodu s desne strane. Svoje velebno djelo Erazmo je posvetio papi Leonu X., koji ga je pozdravio. U posvetnom pismu papi piše sljedeće: „Budući da vidim kako se taj spasonosni nauk daleko čišće i življe nalazi u samim žilama i crpi iz samih izvora nego iz lokvi ili odvodnih potoka, to sam cijeli Novi zavjet vjerno prema izvornom tekstu na grčkom obradio, ne lakomisleno i s malo truda, nego uz upotrebu većeg broja grčkih i latinskih rukopisa, i to najstarijih i najboljih, a ne bilo kakvih.” U predgovoru (Paraclesis) Erazmo potiče učenjake da prevedu Bibliju na sve jezike i za sve ljude, svećenstvo i laike.
Drugo i sljedeća izdanja od 1519. nadalje objavljivana su pod naslovom Novum testamentum, a već tijekom Erazmova života dosegnula su nakladu od preko 100 tisuća primjeraka. Korištena su kao osnova za nekoliko prijevoda na narodne jezike.
Erazmov drugi veliki projekt bilo je prvo cjelovito izdanje Jeronimovih djela pod naslovom Corpus Hieronymianum. Sastojalo se od devet svezaka, uz koje je Erazmo napisao i opsežan komentar (Scholia in Epistolas Hieronymi) i životopis. Svojim izdanjem Novog zavjeta i Jeronimovih djela Erazmo se našao u prvim redovima teologa svojeg doba. Vjeran svome zahtjevu da bi teolozi trebali čitati i tumačiti Sveto pismo umjesto da se bave neozbiljnim pitanjima, pisao je i parafraze novozavjetnih spisa i radio na djelima drugih crkvenih otaca. Nakon izdanja Jeronima slijede daljnja izdanja i prijevodi crkvenih otaca: Ciprijana (1520.), Arnobija Mlađeg (1522.), Hilarija iz Poitiersa (1523.), Ireneja (1526.), Ambrozija (1527.), Atanazija (1527.), Augustina (1529), Laktancija (1529.), Ivana Zlatoustog (1530.) Bazilija (1532.) i Origena (1536., objavljeno posthumno).
Pedagoški doprinos i kritika društva
Od 1514. do 1529. Erazmo je s prekidima živio i radio u Baselu, uz kraće ili dulje boravke u raznim drugim europskim zemljama. Iako nikada nije studirao niti predavao na Sveučilištu u Leuvenu, boravio je ondje nekoliko mjeseci 1517. i surađivao na osnivanju obrazovne ustanove Collegium Trilingue, prve svoje vrste u Europi: bila je usredotočena na proučavanje latinskog, grčkog i hebrejskog, a grčki i hebrejski tekstovi više se nisu proučavali u latinskim prijevodima, već u izvorniku. Godine 1518. objavljeno je prvo izdanje Erazmovih Povjerljivih razgovora (Colloquia familiaria), jedne od najpopularnijih knjiga 16. stoljeća, u kojemu smjelo i oštro kritizira zloporabe u Crkvi. Osnovni motivi koji se kroz njih provlače su povratak Svetome pismu i crkvenim ocima, naglasak na proučavanju Biblije, promišljanje o smrti i spasenju, ispravan život kršćanina u svijetu te odgovornost čovjekove slobodne volje. Tijekom putovanja u Nizozemsku (1520./21.) upoznao je Albrechta Dürera, koji je napravio njegov portret. U to vrijeme Erazmo je bio na vrhuncu ugleda među europskim humanistima.
Odnos s reformacijom i Lutherom
Godine 1522. za papu je izabran Hadrijan VI., koji je s Erazmom vodio intenzivnu korespondenciju i pozvao ga da dođe u Rim kako bi razgovarali o rješenjima za „mir kršćanstva“ koji je bio ugrožen reformacijom. Erazmo je odbio tu službu, ali je uvjeravao papu u svoju potpunu lojalnost, osobito naspram Martina Luthera. Kada se reformacija ustalila u Baselu, otišao je 1529. u Freiburg (Breisgau), gdje je kupio i kuću.
Erazmo i Luter nikada se nisu upoznali, ali su se dopisivali od 1519. godine. Razlike među njima očite su već na portretima: dok je Luther bio „čovjek iz naroda“, Erazmo djeluje vrlo aristokratski, a budući da je svoj društveni status teško postigao, nije bio voljan oštro se postaviti protiv papinske Crkve, nego je bio skloniji umjerenim kritikama i reformama. Luther je to komentirao ovako: “Budući da vidimo da vam Gospodin nije dao ni hrabrosti ni raspoloženja da zajedno s nama otvoreno i samouvjereno napadnete ta čudovišta [pape], ne usuđujemo se od vas zahtijevati ono što je iznad vaše mjere i snage.” No razlike su ubrzo postale očite i u teološkim pitanjima. Dok je Erazmo smatrao da je Bog dao čovjeku slobodnu volju kako bi birao između dobra i zla, Luther je ljudsku volju usporedio s konjem „kojeg đavao jaše“ ili pak Bog njome upravlja: nemoguće je riješiti se jednoga od dvojice jahača jer je svaka ljudska sudbina unaprijed određena. Erazmo je zapečatio svoj konačni raskid s Lutherom 1524. djelom O slobodnoj volji (De libero arbitrio), a posljednju Erazmovu kritičku raspravu o slobodnoj volji pod naslovom Branitelj (Hyperaspistes) Luther je komentirao poznatom izrekom: „Tko zgnječi Erazma, uguši bubu, a ona više smrdi mrtva nego živa.“
Humanistički rad i izdavaštvo
Ipak, cijelo to razdoblje, sve do 1534. godine, Erazmo se u raznim spisima bavio Lutherovim učenjima i spisima, a još dvije godine prije smrti pokušao je pomiriti zavađene vjerske strane spisom De sarcienda ecclesiae concordia, u kojem ističe kako je važno dogovoriti se oko temeljnih pitanja vjere, dok će se adiaphora (adijafore ili srednje stvari, manja vjerska pitanja koja ne utječu na spasenje) prepustiti pojedinim zajednicama. Posljednje veliko Erazmovo djelo, objavljeno u godini njegove smrti, bio je Propovjednik (Ecclesiastes: sive de ratione concionandi).
Kasniji život i smrt
U svibnju 1535. Erazma je posjetio trgovac Raffaelo Maruffo, prijatelj iz Genove, i izvijestio ga o „slučaju Morus“. Kralj Henrik VIII. proglasio se poglavarom Engleske crkve i naredio bivšem lordu kancelaru Thomasu Moreu u travnju 1534. da ga prizna polaganjem prisege. Budući da je More to odbio, zatočen je zajedno s biskupom Johnom Fisherom od Rochestera u londonski Tower i izveden pred sud, a zatim osuđen na smrt te mu je 1535. odrubljena glava. Erazmo je svome prijatelju Moreu još 1509. posvetio čuvenu Pohvalu ludosti, u kojoj napada nacionalni i profesionalni ponos te osobito crkvene zloporabe i monaške redove. Knjiga završava tvrdnjom da je organizirana religija oblik ludosti i da prava vjera dolazi iz srca, a ne iz glave.
Na kraju svog boravka u Freiburgu, osjećajući da mu se bliži smrt, Erazmo je napisao „Pripremu za smrt“ (Praeparatio ad mortem), iz koje potječe i poznati citat: „Mi smo putnici na ovome svijetu, a ne njegovi stanovnici.“ Pred samu smrt vratio se u Basel i ondje preminuo 12. srpnja 1536. Pokopan je u bazelskom Münsteru uz veliko suosjećanje stanovnika, a dijelovi njegove ostavštine izloženi su u tamošnjem Povijesnom muzeju. Svoju imovinu Erazmo je oporučno ostavio zakladi kojom je upravljao Bonifacije Amerbach, a bila je prvenstveno namijenjena siromašnima i bolesnima. U idućim stoljećima zaklada je podupirala studente, obrtnike, žene u nevolji, rodilje, siromahe i prognanike, kao i mlade koji su željeli zasnovati obitelj, bez obzira na vjeroispovijest i podrijetlo.
U travnju 1518. Luther je dobio priliku da u kaptolu svoga reda u Heidelbergu održi javnu disputaciju i tu je u dotad najoštrijim formulacijama iznio svoju reformacijsku teologiju o grešnosti čovjeka, neslobodi volje u odnosu na Boga i isključivoj učinkovitosti milosti i vjere. Iste godine održan je i carski sabor u Augsburgu, na inicijativu Fridrika III. Mudrog, koji je uključivao i Cajetanovo saslušanje Luthera. Kurija je nevoljko pristala na tu lokaciju, ali joj je bila potrebna dobrohotnost saskog izbornog kneza za pitanje nasljednika starog cara Maksimilijana I. Knez se pak založio za svojeg wittenberškog profesora iz više razloga: osim brige za pravičnost postupka, za koju mu se činilo da Lutheru ne bi bila zajamčena u Rimu, poticala ga je i želja da zaštiti svoje mlado sveučilište. Najkasnije od jeseni 1518. godine Lutherova je stvar, dakle, bila isprepletena s raznim interesima politike moći.
Nedugo nakon augsburškog saslušanja Luther je 28. studenoga 1518. apelirao na papu da sazove opći koncil. Pritom se pozvao na odluke koncilâ u Konstanzu i Baselu, naime da koncil koji je sazvan propisno i u Duhu Svetome predstavlja svetu katoličku crkvu i stoji iznad pape u pitanjima vjere; papa, prema tome, ne smije spriječiti poziv na koncil. Brzina kojom se očito zaoštravala Lutherova kritička pozicija vidljiva je i u tome što je potkraj 1518. godine već izrazio pretpostavku da rimskom crkvom vlada Antikrist.
Sukob između Luthera i Rima dostigao je svoj idući vrhunac na Leipziškoj disputaciji u srpnju 1519. godine. Ustvari je to trebala biti disputacija između Johannesa Ecka i Lutherova kolege Andreasa Karlstadta, ali su teze koje je Eck pripremio bile usmjerene pretežno protiv Luthera. Eckov cilj bio je raskrinkati Luthera kao heretika i Husova sljedbenika, a to mu je i uspjelo, budući da je Luther izjavio kako su mnogi Husovi članci koje je osudio koncil u Konstanzu bili sasvim u skladu sa Svetim pismom. Godine 1519. pristigla su mišljenja sa sveučilišta u Kölnu i Leuvenu s osudom Lutherovih postavki i bula pred izopćenje pod nazivom Exsurge Domine od 15. lipnja 1520. osudila je 41 Lutherovu postavku kao „heretičke, izazovne, lažne, za pobožno uho sablažnjive, za priprosti puk zavodljive te suprotne katoličkom nauku“. Od Luthera je zatraženo da u roku od 60 dana nakon objavljivanja bule opovrgne svoje izjave, jer mu inače slijedi izopćenje. Luther se nije odazvao na taj poziv, nego je umjesto toga 10. prosinca 1520. spalio bulu zajedno s nekim papinskim dekretalima i skolastičkim spisima pred Elstertorom u Wittenbergu. Konačno izopćenje Luthera objavljeno je 3. siječnja 1521. u Rimu bulom Decet Romanum Pontificem. Međutim, Luther je već imao potporu mnogih plamića, uključujući neke moćne njemačke knezove, koji su u njemu vidjeli priliku da potvrde svoju neovisnost od Rima.
Djela i filozofski doprinos
Važan dio Erazmovih spisa bio je posvećen moralnim pitanjima: kako kršćanin treba proživjeti ispravan život na ovome svijetu i pripremiti se za „sretnu smrt“. Među takve spise ubraja se i Odgoj kršćanskog kneza (Institutio principis Christiani) iz 1516. godine, koji je posvetio budućem caru Karlu V., a u kojemu raspravlja i o poželjnom ponašanju vladara u pitanjima rata i mira. Posljednjih godina života dovršio je i jedno od svojih najopsežnijih djela, zbirku drevnih mudrosti i izreka pod naslovom Adagia kao nastavak svog prvog djela Antibarbari, započetog prije 1500. Bilo je to jedno od njegovih najuspješnijih djela i čitalo se sve do prosvjetiteljstva. Slično je djelo i Apophthegmata, zbirka od gotovo 3000 anegdota i citata poznatih muškaraca i žena iz antike, koju je objavio 1531. za vojvodu Vilima od Klevea.
Kasniji život i naslijeđe
U Povjerljivim razgovorima i Knjizi bontona (De civilitate) iz 1530. također je kritizirao licemjerje i površnost u ophođenju s kršćanskim moralom, pri čemu je često koristio satiru kako bi slikovito predočio nedostatke društva svojega doba. U ovu skupinu djela mogu se ubrojiti i Erazmovi mirovni spisi, u kojima kritizira rat i ratne zločine, a među njima je najpoznatiji Antipolemus iz 1506. godine, danas sačuvan samo u engleskom prijevodu iz 1795., u kojemu oštro kritizira vojnički stav pape Julija II., kojemu je 1517. anonimno posvetio i satirično djelo Julije pred zatvorenim vratima neba (Iulius exclusus a coelis). Godine 1530. objavljena je Erazmova Rasprava o pitanju rata protiv Turaka (Utilissima consultatio de bello Turcis inferendo), u kojoj ističe kako najveće zlo nisu Turci, nego kršćani koji ne žive nasljedujući Krista: „Čim prosta rulja samo čuje riječ Turci, odmah se razbjesni, poziva na krvoproliće i naziva ih psima i neprijateljima kršćanskog imena – ne misleći na to da su ljudi još uvijek samo napola kršćani.“
Erazmo je od mladosti bio vrlo zainteresiran za medicinska pitanja i teme: tako je intenzivno proučavao prvo cjelovito grčko izdanje Galena i napisao komentar na njega. Njegovo najvažnije djelo na tom području je Pohvala medicini (Encomium artis medicae), u kojemu se ne bavi samo etičkim obvezama liječnika, nego i onima pacijenata. Kao vrhunski humanist, intenzivno se bavio i jezičnim pitanjima. Godine 1511. napisao je svoj ciceronski retorički priručnik O izobilju riječi i ideja (De copia verborum et rerum), sastavio je i latinsku gramatiku, a 1528. objavio je djelo Ciceronius, u kojem napada stil poganskog latinskog koji se temelji isključivo na Ciceronu. Uredio je i objavio čitav niz klasičnih autora, između ostaloga Lucijana (1506.), Euripida (1508.), Svetonija (1518.), Cicerona (1523.), Seneku (1528.), Plutarha (1531.), Terencija (1532.) i Ptolomeja (1533.).
Zbirka Erazmovih djela u Gradskoj knjižnici Rotterdama najveća je takva zbirka na svijetu, koja sadrži i jedinstveno kazalo s bibliografskim opisima oko 6000 ranonovovjekovnih izdanja Erazmovih djela, kako na latinskom jeziku, tako i u prijevodu. Osim toga, sačuvano je preko 3000 njegovih pisama.
Prva zbirka Erazmovih sabranih djela objavljena je u deset svezaka 1703. godine. Od 1969. nizozemska akademska nakladnička kuća Brill objavljuje kritičko cjelovito izdanje Erazmovih djela na latinskom, Opera omnia Desiderii Erasmi Roterodami. Do 2022. godine objavljen je 81 svezak. Najveći moderni projekt prevođenja Erazmovih djela, The Collected Works of Erasmus (CWE), pokrenut je 1968. na Sveučilištu u Torontu. Planirano je 86 svezaka, a završetak se očekuje 2030. godine.
Unatoč tome što je Erazmo ostao vjeran Rimokatoličkoj crkvi, sva njegova djela dospjela su na Indeks zabranjenih knjiga nakon Tridentskog sabora 1559. godine te ih sve do ukidanja Indeksa 1963. katolici nisu smjeli javno čitati.