Andreas Rudolff Bodenstein, poznat kao Karlstadt (lat. Carolstadius; rođen 1486. u Karlstadtu, umro 24. prosinca 1541. u Baselu), bio je njemački teolog, u početku katolički svećenik i sveučilišni profesor, a zatim jedan od ključnih reformatora 16. stoljeća, iako često osporavan zbog Lutherove osude njegovih ideja kao „zanesenjaštva“.
Potjecao je iz rane građanske elite svoga grada. Njegovim ocem smatra se würzburški podrumar Peter (Rudolff) Bodenstein, zabilježen 1481. kao gradski načelnik; obitelj je oko 1480. stanovala na trgu u Karlstadtu u kući würzburškoga kaptola. Spominje se barem jedna sestra, a kao braća se navode nürnberški pravnik i savjetnik vijeća Leonhard Bodenstein († 1549.) te Michael, pekar u Wittenbergu nakon 1517.
Rano je započeo sa školovanjem: vjerojatno je najprije polazio mjesnu latinsku školu, a već 1499., s trinaest godina, upisao je Sveučilište u Erfurtu. Godine 1502. položio je prvi ispit, a 1503. kao baccalaureus napušta Erfurt i prelazi na Sveučilište u Kölnu, gdje se sustavno upoznaje s naukom Tome Akvinskoga. Odande 1505. odlazi na novoosnovanu visoku školu Leucorea u Wittenbergu. Crkvenu karijeru nastavlja svećeničkim ređenjem 1510. i doktoratom teologije krajem iste godine.
Na putu u rodni grad 1511. godine, nakon posjeta sestri u Eußenheimu, napali su ga drumski razbojnici i teško ranili. Iz toga događaja proizišao je zavjet da će hodočastiti u Rim (ispunit će ga 1515./16.). Nakon oporavka u Karlstadtu ondje je i služio prvu misu.
Od 1511. u Wittenbergu predaje na Teološkom fakultetu; s katedrom je bio vezan i arhiđakonat pri zbornoj crkvi Svih svetih (Schlosskirche). Više je puta bio na vodećim sveučilišnim položajima. Kao dekan 1512. promovira Martina Luthera u doktora teologije i paralelno se dalje obrazuje na području prava. Premda mu je arhiđakonat jamčio dobar prihod, opterećenje misama i bogoslužjima kosilo se s njegovim akademskim ambicijama. Izborni knez Friedrich III. odobrava mu četveromjesečni dopust kako bi otputovao u Italiju, gdje Karlstadt ispunjava hodočasnički zavjet, doktorira u Sieni iuris utriusque i radi u Rimu kao pisar pri Kuriji. Boravak, međutim, znatno produljuje pa dolazi u sukob s knezom i tek pod prijetnjom uhićenja kreće natrag.
U siječnju 1517. putuje usred zime u Leipzig kako bi nabavio izdanje Augustina pomoću kojega je namjeravao opovrgnuti Lutherovu kritiku skolastičke teologije. Umjesto toga, Lutherovi ga argumenti uvjeravaju, a iz rasprave izrasta i osobno prijateljstvo. Dana 26. travnja 1517. objavljuje 151 zaključak o naravi, zakonu i milosti (Hunderteinundfünfzig Schlussfolgerungen über Natur, Gesetz und Gnade), oštar napad na skolastiku i oslanjanje na aristotelovsku metafiziku, s jasnim augustinskim naglascima na milosti i ljudskoj volji te s već vidljivim strogo biblijskim usmjerenjem. Godine 1518. u Apologetskim zaključcima (Apologeticae conclusiones) otvara polemiku s Johannesom Eckom, posebice o odnosu ljudske volje i Božje milosti. Ljeti 1519. se Karlstadt i Luther, uz Philippa Melanchthona, sučeljavaju s Eckom u Leipziškoj disputaciji, gdje se uz oprost raspravlja o papinskom primatu te o volji i milosti. Karlstadt se drži teme opravdanja, suzdržavajući se oko pitanja papinskog autoriteta.
Papinskom bulom Exsurge Domine (15. lipnja 1520.) prijeti se izopćenjem Lutheru i njegovim pristašama, poimence i Karlstadtu, a izopćenje se provodi bulom Decet Romanum Pontificem (3. siječnja 1521.). Iste godine propadaju i Karlstadtove nade da postane prepošt pri crkvi Svih svetih, jer na to mjesto dolazi Justus Jonas. Na poziv kralja Kristijana II. kratko boravi u Kopenhagenu, ali se već u lipnju 1521. vraća u Wittenberg.
Dok se Luther skrivao u tvrđavi Wartburg (svibanj 1521. – ožujak 1522.), Karlstadt je postao vodećim protagonistom wittenberške reformacije. Gradsko vijeće i Melanchthon ne pružaju znatan otpor struji promjena te koncem 1521. Karlstadt čak Melanchthona poziva na oprez (primjerice oko ukidanja privatnih misa). U sakramentalnoj teologiji tada je još blizak Lutheru i priznaje stvarnu Kristovu prisutnost u objema prilikama. No ubrzo kreće mnogo dalje u praktičnim reformama: sustavno radikalizira bogoslužje, ukida misu, uklanja slike, orgulje i crkvenu glazbu, privatnu ispovijed i posredničku ulogu svećenstva, zastupajući pričest pod objema prilikama i laički kalež.
Na Božić 1521. Karlstadt služi prvo javno bogoslužje na njemačkom jeziku, i to u svjetovnom odijelu i uz dijeljenje kruha i kaleža vjernicima bez prethodne ispovijedi. U veljači 1522. izbijaju neredi oko uklanjanja slika iz crkava. U znak raskida s celibatom ženi Annu von Mochau (19. siječnja 1522.). Obitelj je, koliko je poznato, imala sedmero djece.
Po povratku u Wittenberg u ožujku 1522. Luther u svojim poznatim Invocavit propovijedima zauzdava radikalne novotarije: kritizira Karlstadta što nije mario za „slabe” i nameće mu zabranu propovijedanja te cenzuru i zapljenu spisa preko sveučilišta, vraća stare oblike bogoslužja. Razočaran, Karlstadt napušta sveučilište i Wittenberg te se povlači na posjed kod Wörlitza, živeći od poljodjelstva, a u Wittenbergu mu je objavljivanje zabranjeno. Krajem 1523. do proljeća 1524. koristi tiskaru u Jeni za objavljivanje polemičkih spisa koji su vidno bili rezultat čitanja Erazma, Zwinglija i drugih autora izvan wittenberške reformacije. U Orlamündeu provodi svoje zamisli: propovijedi na njemačkom, prevođenje psalama s hebrejskog, pojačano uvrštavanje Staroga zavjeta i intenzivnije uključivanje žena u crkveni život. Vijesti o njegovu djelovanju stižu do Wittenberga, pri čemu je osobito sporno bilo njegovo izbjegavanje nametnute cenzure, ali i odbijanje krštenja djece, kao i navodna povezanost s Thomasom Müntzerom, iako je Karlstadt odbacivao svako nasilno djelovanje.
U ljeto 1524., tijekom Lutherove vizitacije Tiringije, dolazi do dviju disputacija u Jeni i Orlamündeu. Luther javno uklanja Karlstadta iz crkve, a sukob se prenosi na zajednicu: samosvjesni seljaci inzistiraju na pravu izbora župnika, uklanjanju slika i „unutarnjem mističnom” spoznaju istine. Luther odlazi u otvorenom sukobu sa „zanesenjacima”, koji u njemu vide izdajnika evanđelja. Dana 18. rujna 1524. Karlstadt biva protjeran iz Izborne Saske.
Slijedi put progonstva: Karlstadt odlazi u Rothenburg ob der Tauber, gdje ga prijatelji primaju s obitelji, a zatim u Zürich i Basel, gdje je u međuvremenu davao tiskati spise u kojima kritizira Luthera i odbacuje Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji. Autor je vjerojatno i jednog spisa protiv krštenja djece, koji je morao objaviti anonimno.
Zatim se vraća u Rothenburg, gdje nastavlja pisati protiv Luthera, a u metežu Seljačkog rata jedva izbjegava smrt od ruke jednog seljačkog vođe, budući da se javno protivio oružanoj pobuni, pozivajući seljake da polože oružje i pregovaraju.
Iste godine vraća se u rodni Karlstadt, potom u Frankfurt na Majni. Obitelj živi u velikoj oskudici i njegova žena traži Lutherovu pomoć da obitelj dobije dopuštenje povratka u Sasku.
Izborni knez Johann Postojani napokon dopušta povratak uz uvjet da se Karlstadt izrijekom ogradi od pobune. No situacija se pogoršala kada je u javnost izašla njegova prepiska s Kasparom Schwenckfeldom; izbjegavajući sankcije, početkom 1529. Karlstadt potajice zauvijek napušta Sasku.
Put ga vodi na sjever: Melchior Hoffmann poziva ga u Holstein da mu pomogne protiv luterana i pokušava mu osigurati sudjelovanje u flensburškoj raspravi. Umjesto toga, obojica bivaju protjerana kao „sakramentarci”. Preko Kiela odlazi s Hoffmannom u istočnu Friziju, gdje je osam mjeseci djelovao kao putujući propovjednik dok nije protjeran, nakon čega odlazi u Strasbourg, gdje se susreće s obitelji, ali mu je savjetovano da preseli u Švicarsku. Preko Basela stiže u Zürich, gdje najprije djeluje kao đakon bolnice, a 1531. preuzima župu u Altstättenu (današnji kanton St. Gallen), no nakon poraza reformacijskih kantona u Drugom kappelskom ratu mora odstupiti. Zatim djeluje kao propovjednik i dušobrižnik u Zürichu, a drži i predavanja iz rimskog prava. Na preporuku Heinricha Bullingera 1534. postaje profesorom i župnikom crkve sv. Petra u Baselu, gdje također predaje Stari zavjet, hebrejski i civilno pravo na sveučilištu, a od 1537. je njegov rektor. Ponovo uvodi disputacije, a istaknuta je ličnost i u crkvenom životu grada. Spor u koji dolazi s kolegama zbog zalaganja za daljnje sveučilišne reforme nije se još razriješio kada Karlstadt na Badnjak 1541. umire od kuge.