Kada je Emerik Zigerije 1549. pisao Vlačiću, ovaj se više nije nalazio u Wittenbergu, nego u Magdeburgu, središtu nepomirljivih luterana koji su suradnju wittenberških teologa na omraženom carskom Interimu smatrali izdajom i otpadništvom od vjere. Upravo ondje je 1550. primio Zigerijevo pismo, koje je u njemu probudilo veliko zanimanje – toliko da ga je iste godine dao tiskati u dva izdanja: latinskom i njemačkom, od kojih je prvo, koje ovdje objavljujemo, antedatirano 1549. Njemačka verzija nosi naslov Ein Schrifft, eines frommen Predigers aus der Türckey an Illyricum geschrieben i bila je, sudeći po broju sačuvanih primjeraka, šire rasprostranjena.

Vlačićev predgovor dvostruko je dulji od samog pisma i daje vrijedne podatke o autoru: osobno su se upoznali tijekom Zigerijeva studija u Wittenbergu, kamo je došao iz Tolne, gdje je prije toga radio kao učitelj. Tijekom studija su se sprijateljili jer je, kako Vlačić piše, Emerik „i sebe smatrao Ilirikom“ – što je kasnije postalo izvorom raznih tumačenja njegova podrijetla. Nakon manje od godinu dana studija zbog bolesti se vratio u Ugarsku, gdje je postao jednim od prvih propovjednika reformacije na području između Drave i Dunava. Zigerije je djelovao kao propovjednik u više mjesta: najprije u Tolni, zatim u Kálmáncsi i potom u Szőlősu (Kneževi Vinogradi) i Laskóu (Lug), nakon čega se vratio u Tolnu. Vjerojatno je umro oko 1553. godine, možda od pošasti koja je tada harala tim područjem. Emerikov rad u Tolni i Baranji bio je ključan za uspostavu trajnih reformacijskih zajednica. Njegova škola osnovana 1549. smatra se jednom od prvih organiziranih protestantskih škola u turskoj Ugarskoj. Predgovor uz mađarski prijevod Knjige Sirahove (1551.) u sklopu prevoditeljskog poduhvata Gaspara Heltaija  spominje da su rukopis iz Tolne poslali sami prevoditelji pa iako ih ne navodi poimence, historiografija pretpostavlja da se radilo upravo o Zigeriju i njegovu suradniku Matthaeusu Motzeru, koji se u vrijeme nastanka pisma nalazio u Wittenbergu i kojega Zigerius daje pozdraviti kao dragog prijatelja uz želju da dođe u Tolnu i pomogne mu u širenju luteranske vjere.

U predgovoru Vlačić koristi sadržaj pisma prvenstveno kao potvrdu vlastitog stajališta u polemici protiv „interimistâ“ i „adijaforistâ“, budući da je Emerikovo pismo za njega dokaz da se istinsko kršćanstvo može slobodnije ispovijedati čak i na područjima pod turskom vlašću nego pod kršćanskim vladarima. Četiri godine ranije slične su vijesti stizale iz Ugarske: Zsigmond Torda Gyalui, nekadašnji Melanchthonov student u Wittenbergu, izvijestio je 1545. svog nekadašnjeg učitelja o motivima turske tolerancije: „Jer kad pišeš kako smatraš da sužanjstvo kršćana u Belgiji nije ništa manje nego pod Turcima, znaj da se pod turskom vladavinom Evanđelje posvuda slobodno propovijeda te bi se reklo da je najveća Božja blagodat što je dopustio da ovaj kraj potlače barbari. Jer iako tijela služe, izvjesno je da Evanđelje blistavo sjaji, a duh živi u potpunoj slobodi, što bi naši kraljevi, da samo mogu, spriječili svim snagama. (…). Ipak, smatram da neprijatelj dopušta toliku slobodu samo kako bi vezao narod za sebe (…) jer nisu oni Turci toliko ludi da bi htjeli vladati šumama i pustošima.“ No unatoč tim rezervama, šest godina kasnije piše Melanchthonu gotovo istim riječima: „Naši gospodari borili su se svim snagama protiv Kristove slave i zato je Bog doveo Turke, koji dopuštaju slobodno ispovijedanje nebeskog nauka.“ Politička stvarnost je, dakako, bila drugačija od teoloških i apokaliptičnih promišljanja: protestanti su u njemačkim kneževinama u trenutcima slabosti nasuprot carevim snagama mogli zahvaljivati osmanskoj prijetnji na tome što skreće s njih pozornost, a i Sulejman je bio itekako svjestan prednosti raskola u kršćanstvu.

Opsežnu raspravu o ovom spisu, s naglaskom na pitanju Emerikova podrijetla, objavio je Stanko Andrić pod naslovom „Baranjski promicatelj reformacije Emericus Zigerius“ (vidi dolje). Iako se Emerika često nazivalo „Osječaninom“, njegov pridjevak Zigerius može se smatrati pogrešnim čitanjem ili otiskom latiniziranog Sigetius. Emerikovo stvarno podrijetlo treba, dakle, tražiti u Szigetváru ili njegovoj okolici, u kraju gdje je po odlasku iz Wittenberga i djelovao.

Moderna izdanja

Andrić, Stanko. „Baranjski promicatelj reformacije Emericus Zigerius“, u: Hrvatska književna baština, knj. 3, ur. Dunja Fališevac, Josip Lisac i Darko Novaković, 455-489. Zagreb: Ex libris, 2004. (u sklopu članka).

Schwarz, Karl. „Turci kao protestantska nada“, prev. N. Živković, Forum: Mjesečnik razreda za književnost HAZU 28 (1989.), knj. 57, br. 5-6 (u sklopu članka).