Poslanica Martina Luthera o prevođenju i zagovoru svetaca otvoreno je pismo u kojem Luther komentira prevođenje s latinskog i grčkog na njemački jezik osam godina nakon njegova prijevoda Novog zavjeta. Nastala je 1530. godine za vrijeme carskog sabora u Augsburgu, kada je Luther boravio u tvrđavi Coburg, udaljenoj dvjestotinjak kilometara, kao najbližem mjestu gdje je mogao biti na sigurnome kao izopćenik. Odande je svojim prijateljima u Augsburgu i cijeloj Njemačkoj poslao više od stotinu pisama, kao i detaljne upute luteranskim izaslanicima na saboru.
Neposredan povod za poslanicu bile su sve žešće katoličke optužbe da je u svom njemačkom prijevodu iskrivio biblijski tekst. Osobito je oštra bila kritika Johannesa Ecka na prijevod Pavlove poslanice Rimljanima. Stoga Luther ovdje pojašnjava svoja prevoditeljska načela, osobito vezano uz dodavanje riječi „samo“ (allein), koje brani kako prevoditeljskim načelima – da treba prevoditi u duhu jezika i tako da bude razumljivo običnom čovjeku – tako i Pavlovim naukom o opravdanju.
Poslanica je ujedno i odgovor na katoličku verziju Lutherova prijevoda Biblije koju je objavio Hieronymus Emser 1527. godine, a koja je bila u širokoj uporabi u katoličkim krugovima. U svom predgovoru Emser optužuje Luthera da je netočno prevodio, no njegova vlastita verzija ne odstupa previše od Lutherove. No Lutherov prijekor nije prvenstveno upućen njegovim protivnicima, koje ne priznaje kao kompetentne suce i koji mu, kako kaže, kradu jezik, nego prvenstveno sljedbenicima, kojima želi pokazati kako su njegovi izbori riječi jezično i teološki opravdani.
Druga središnja tema poslanice je neopravdanost zazivanja svetaca u skladu sa 21. člankom Augsburškog vjeroispovijedanja. Luther ističe da se zazivanje svetaca radi njihova zagovora nigdje ne nalaže u Bibliji te da oslanjanje na svece udaljava vjernike od Boga i Krista, dovodeći u pitanje svrhu Kristove smrti na križu.
U posljednjem dijelu poslanice Luther govori o nevinosti kršćana oslanjajući se na Pavla, a svećenstvo optužuje da su tjerali ljude na grijeh iako je gunđanje i prigovaranje naroda upućivalo na to da postoji svijest o neispravnosti crkvenih običaja.
Poslanica je Lutherovo najpoznatije koburško djelo. Dana 12. rujna 1530. poslao je rukopis prijatelju Wenzeslausu Lincku (1483.-1547.) sa zamolbom da ga proslijedi na tiskanje. Linck ga je objavio već 15. rujna s vlastitim predgovorom. Taj otisak nema navoda tiskara, a iduću verziju, koja se neznatno razlikuje, tiskao je Georg Rhau u Wittenbergu.
Lutherovo pismo je pokrenulo raspravu o doslovnosti prijenosa teksta naspram prevođenju u duhu jezika, koja i danas aktualno u teoriji i praksi prevođenja. K tome je njegova ideja da običan čovjek treba znati čitati i da mu na raspolaganju treba stajati Sveto pismo na njemačkom jeziku, i to takvom koji će biti blizak njegovu svakodnevnom govoru, dala golem poticaj pismenosti i poznavanju Biblije. To je trebao biti jezik kojim govore „majke kod kuće, djeca na ulici, običan čovjek na tržnici“, dakle jednostavan i lako razumljiv jezik koji neće ostavljati mjesta nedoumicama ili pogrešnom shvaćanju teksta, a neće niti uzrokovati otuđenje uslijed nerazumijevanja. Sveto pismo postat će dostupno svima ili, kako je to izrazio Erazmo: „Neka ga zapjeva ratar za plugom, pjevuši tkalac za svojim tkalačkim stanom, neka si putnik prikrati dosadno putovanje njegovim pripovijestima“ (Erazmo Roterdamski, Paraclesis ad lectorem pivm, u Opera omnia Desiderii Erasmi Roterodami 5/7, ur. Charles Béné, Leiden i Boston: Brill, 2013., str. 290). No odmah valja reći kako su mišljenja upravo oko toga koliko je takva dostupnost poželjna bila i te kako podijeljena, i to prvenstveno opet konfesionalno: tako se u jednoj od rijetkih katoličkih Biblija na narodnom jeziku iz ovoga razdoblja, koju je 1550. objavilo autoritativno Sveučilište u Leuvenu, u predgovoru Nicolasa de Leuzea ne izražava baš oduševljenje zbog toga što će Biblija biti dostupna svakome, jer su za njezino razumijevanje potrebni stručnost i nadahnuće Duha Svetoga, a danas vidimo kako „priprosti ljudi, poput pralja, tkalaca, zidara, stolara, trgovaca i drugih koji možda ne znaju niti čitati niti pisati, sada sude o najsvetijoj i najsavršenijoj teologiji, i izražavaju svoje mišljenje, izokrećući pravo značenje teksta.” William Tyndale, prvi biblijski prevoditelj na engleski direktno s hebrejskoga i grčkoga (cjeloviti Novi zavjet objavljen je 1526.), na to bi, povjerujemo li epizodi koju navodi John Foxe u svojoj Book of Martyrs, odgovorio: „Ako mi Bog dopusti da poživim, neće proći dugo, a ja ću postići da dječak za plugom zna više o Svetome pismu nego što ti znaš.” (John Foxe, „The Life and Story of the True Servant and Martyr of God, William Tyndale”, u Foxe’s Book of Martyrs (1563.), ur. William Byron Forbush, Peabody, MA: Hendrickson Publishers, 2004., str. 225).
Još nekoliko napomena o imenima koja se javljaju u tekstu:
Magister Philipp i Aurogallus koji se navode kao Lutherovi pomoćnici u prevođenju su Philipp Melanchthon (1497.-1560.), profesor u Wittenbergu i Lutherova desna ruka, koji je odigrao ključnu ulogu u sastavljanju i obznani Augsburškog vjeroispovijedanja na carskom saboru 1530., ali i u sastavljanju interimskog zakona nakon poraza protestantskog vojnog saveza 1548. Matthäus Aurogallus (oko 1490.-1543.) bio je profesor hebrejskog u Wittenbergu, Lutherov suradnik u prevođenju Starog zavjeta.
Wenceslaus Linck (1483.-1547.) bio je Lutherov dobar prijatelj iz studentskih dana u augustinskom redu, kasnije dekan Teološkog fakulteta u Wittenbergu.
Smutljivac iz Dresdena je Hieronymus Emser (1477.-1527.), dvorski teolog saskog albertinskog kneza Georga koji je, za razliku od svoga bratića Fridrika Mudrog, kneza ernestinske Saske, zastupao katoličanstvo. Emser je bio Lutherov protivnik i autor je podulje kritike njegova prijevoda, nakon čega je 1527. „popravio“ Lutherov prijevod i objavio ga pod svojim imenom.
Doktor Kovač i Doktor Šmrkljivac su Johannes Faber (1478.-1541.), koji je ispočetka bio naklonjen reformaciji, ali se zatim od nje odvratio te je na carskom saboru u Augsburgu zastupao katoličku stranu, i Johannes Cochlaeus (1479.-1552.), tajnik saskog albertinskog kneza Georga i Lutherov protivnik, također predstavnik katoličke strane na carskom saboru i istaknuti katolički teolog.
„Židovi“ koje spominje kao prevoditelje proroka u Wormsu vjerojatno se odnose na prijevod Ludwiga Hätzera i Hansa Dencka, koji je objavljen 1527. u Wormsu. Budući da su obojica bili anabaptisti i antitrinitarci, a Hätzer je čak nijekao Kristovu božansku narav, moguće je da je Luther na to mislio kad ih je nazvao Židovima (usp. Ein Sendbrief vom Dolmetschen, v. bibliografiju, str. 29, bilj. 46).
Moderna izdanja
D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesammtausgabe (WA). Sv. 30/2, str. 632-646. Weimar: Hermann Böhlaus Nachfolger, 1909.
Ein Sendbrief vom Dolmetschen. An Open Letter on Translating, prev. Howard Jones. Oxford: Taylor Institution Library, University of Oxford, 2017.