95 teza Martina Luthera – u latinskom izvorniku Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum (Rasprava o učinkovitosti oproštajnica) – bilo je priloženo pismu upućenom nadbiskupu Mainza i Magdeburga, Albrechtu Brandenburškom, protiv trgovine oprostima. Budući da ih Albrecht, kao jedan od najvećih dobitnika od rečene prodaje, nije komentirao, Luther je teze proslijedio nekolicini poznanika, koji su ih nedugo zatim objavili i učinili ih predmetom javnih rasprava diljem carstva. Uobičajena verzija događaja da je Luther osobno pribio svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu u srijedu, 31. listopada 1517. danas je u historiografiji općenito osporavana, osobito nakon što je povjesničar Katoličke crkve Erwin Iserloh 1961. doveo njezinu autentičnost u pitanje (v. bibliografiju). S druge strane, u Lutherovo vrijeme doista je bio običaj da se teze za disputacije prikucavaju na vrata dvorske crkve kako bi stajale na raspolaganju svima za raspravu, kako ističu luteranski povjesničari Heinrich Bornkamm i Kurt Aland (v. bibliografiju), a na što upućuje i kratak uvod u verziji koja je poslužila kao predgovor kritičkom Weimarskom izdanju Lutherovih djela. Lutherov tajnik Georg Rörer također izvješćuje o postavljanju teza „uoči blagdana Svih svetih 1517.“ i to na vrata nekoliko crkava u Wittenbergu, no inače se objavljivanje teza ne spominje ni u jednoj reformacijskoj publikaciji sve do Lutherove smrti. Popularnost te varijante događaja nakon toga raste, kao i ona drugih mitova o Lutheru, a jedan od njezinih prvih propagatora bio je Philipp Melanchthon, koji je prvi put spominje 1547. u predgovoru drugom svesku svog izdanja Lutherovih djela.
Dokument slijedi uobičajeni stil disputacijskih teza i napisan je izvorno na latinskom jeziku. Polazeći od Isusovih riječi „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko“ (Mt 3,2), Luther se najprije obara na strah od čistilišta koji je raspirivala crkva, što ga logično vodi prema kritici prodaja oproštajnica, koja je u središtu cjelokupnog teksta. Naglasak je na važnosti istinskog pokajanja, koje je jedini put do oproštenja grijeha, kao i na ograničenosti papinskog autoriteta na izricanje i opraštanje kazni koje je izrekla crkva, i to samo živima. Prodaja oproštajnica kritizira se kao unosan posao koji ne može uvećati izglede na spasenje, nego samo dobit i gramzivost njihovih prodavača. Teze su u početku relativno rezervirane prema papinoj upletenosti pa Luther navodi da bi papa sigurno radije vidio i baziliku svetog Petra pretvorenu u prah i pepeo nego da se ona gradi novcem njegova siromašnog stada, no prema kraju dolazi do naglog zaoštravanja, osobito u pronicljivim hipotetičnim pitanjima oštroumnih laika, gdje se otvoreno kritizira papu zbog toga što, iako je „bogatiji od najbogatijeg Krasa“ (što se odnosi na rimskog generala koji je imovinskim malverzacijama stekao golemo bogatstvo), ne izgradi radije crkvu od vlastitog novca ili ne udjeljuje oproste besplatno, iz ljubavi prema vjernicima i empatije prema njihovoj nevolji. Naposljetku, Luther ističe kako je opasno polagati nadu u kupljeni oprost umjesto u vlastito pokajanje, jer je kršćanima bolje uzdati se da će ući u kraljevstvo nebesko kroz nevolje i patnju umjesto da se uljuljavaju u lažnu duhovnu sigurnost.
Danas nije sačuvan ni Lutherov rukopis teza niti ijedna verzija tiskana u Wittenbergu. Najstariji poznati primjerak, na jednom listu folio formata u dva stupca), objavio je Jacob Thanner u Leipzigu još 1517. godine, a sadrži dosta grešaka u numeraciji. Kaspar Nützel iz Nürnberga preveo je Lutherovih 95 teza na njemački, vjerojatno prije Božića 1517., kao što se spominje u pismu Christopha Scheurla od 8. siječnja 1518., no ni taj najraniji prijevod nije sačuvan. Sama poruka teza postala je poznata širokom čitateljstvu kroz propovijed na njemačkom jeziku o oprostu i milosti, koja je objavljena 1518. u čak šesnaest izdanja te u još devet tijekom idućih dviju godina.
Valja napomenuti da je financijski aspekt papinskog upletanja u crkvene poslove njemačkih zemalja već stoljećima bio razlog velikog nezadovoljstva, a od polovice 15. stoljeća svi carski sabori u Svetom Rimskom Carstvu bavili su se tim pitanjem, usustavljenim u takozvanim „pritužbama njemačkog naroda“ protiv utjecaja Rimokatoličke crkve i privilegija koje je zahtijevala. Popis pritužbi tiskan u Nürnbergu 1523. na njemačkom i latinskom nakon njihova predstavljanja na carskom saboru 1522. (100 gravamina nationis germanicae) već je izražavao žestoki antikurijalizam koji je značajno pridonio napretku reformacije, no i prije toga su se njemački knezovi, osobito duhovni knezovi-biskupi, bunili protiv centralizacije crkvenih poslova u Rimu. K tome je postojala i neposredna složena pozadina prodaje oprosta. Albrecht Brandenburški postao je nadbiskupom Magdeburga i upraviteljem biskupije Halberstadt 1513. u dobi od 23 godine, no budući da je postojala kanonska zabrana držanja više od jednog biskupskog sjedišta, morao je dobiti dispenzaciju Svete Stolice u Rimu. Albrechtova je molba riješena u njegovu korist, ali u zamjenu za 21.000 dukata za izgradnju bazilike sv. Petra. Albrecht je posudio iznos od bankara Jacoba Fuggera, najbogatijeg čovjeka u Carstvu, a za otplatu dugova koristio je prihod od prodaje oprosta dominikanca Johannesa Tetzela: polovica prihoda od trgovine išla je u Rim, dok su nadbiskup Albrecht i propovjednici oprosta dijelili drugu polovicu. Dakle, Lutherov napad na trgovinu oproštajnicama bio je napad na financijski sustav Svete Stolice, Albrechta Brandenburškog i također neizravan napad na financijsku kuću Fugger u Augsburgu.
Objava Lutherovih teza bila je zamišljena kao temelj za raspravu među teolozima stručnjacima i korekciju kursa njemačke crkve u shvaćanju oprosta sa ciljem zauzdavanja prodaje oproštajnica. Međutim, teze su brzo zaživjele vlastitim životom i često su ponovno tiskane kao brošure. Umjesto očekivane rasprave, 1518. došlo je do suđenja Lutheru za krivovjerje i naposljetku do njegova izopćenja.
Moderna izdanja
D. Martin Luthers Werke. Kritische Gesammtausgabe (WA). Sv. 1, str. 233-238. Weimar: Hermann Böhlau, 1883.
Die 95 Thesen, prev. Karl-Heinz Göttert. Berlin: Fischer Verlag, 2016.
Die 95 Thesen, prev. Bernward Schmidt, ur. Johannes Schilling. Berlin: Reclam, 2016.
Martin Luther’s 95 theses, prev. Stephen J. Nichols. Phillipsburg, NJ: Presbyterian & Reformed Pub. Co., 2002.
Martin Luther’s Ninety-Five Theses: With Introduction, Commentary, and Study Guide, prev. i ur. Timothy J. Wengert. Minneapolis, MN: Fortress Press, 2015.
Martin Luthers 95 Thesen – Zeitgemäße und verständliche Neuübersetzung aus dem Lateinischen, prev. A. J. Fischer. Vachendorf: Pallas Publishing, 2017.
Temeljni reformatorski spisi, prev. Goran Gajšak, sv. 1, str. 13-22. Zagreb. Demetra, 2006.